Sakramenti – susret s Kristom u simboličkim činima Crkve - Veritas

Fra Ivan Karlić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2019. godine (9/2019).

Sakramenti su susret s uskrslim i proslavljenim Isusom Kristom. Treba, međutim, imati na umu da su u uskrsnulom Gospodinu događaji, geste i povijest njegova života vječno aktualna zbilja. Dakle, sakramenti su „most”, ne između povijesno-prošle žrtve križa i nas (naše situacije), nego između sada živog Krista i čovječanstva. Taj i takav susret događa se u sakramentima.

Kao susreti s Kristom sakramenti imaju tri dimenzije:

a) oni su spomen-slavlja Isusova života, žrtve križa i događaja uskrsnuća, jer ti spasenjski čini su vječno aktualni (signum rememorativum);

b) oni su vidljiva potvrda onoga što daju, tj. primatelj sakramenta biva sada „uvučen” u trajni spasenjski čin (signum demonstrativum);

c) oni su zalog eshatološkog spasenja (signum prognosticum).

Za opis ili definiciju sakramenta tradicionalno su se upotrebljavali neki izričaji koji pobliže govore o njihovoj biti:

a) sakramenti su znakovi i uzroci spasenja;

b) sakramenti su znakovi vjere Crkve;

c) sakramenti su sakramenti Crkve (u smislu da izgrađuju Crkvu);

d) sakramenti su učinkoviti znakovi milosti.

Sakramenti se „događaju” u Crkvi, u njezinim simboličkim činima, u njezinoj liturgiji. U Novom zavjetu „sakramentalni” su čini uvijek povezani s nekom molitvom, s nekom „riječi”; tako je npr. s krsnom kupelji (usp. Ef 5,26), s polaganjem ruku (usp. Dj 6,6; 8,15-17; 13,3), s pomazanjem bolesnika (usp. Jak 5,14), s euharistijom (usp. Mt 26,26s).

Osim Novog zavjeta, povijest pokazuje da je i u kasnijoj liturgiji sakramenata čin (vanjski oblik, radnja) uvijek bio povezan s nekom molitvom. Skolastičko razmišljanje dovelo je do govora o „materiji” i „formi” sakramenta; tvar (materia) i riječ (forma) tvore vanjski znak sakramenta. Drugim riječima, sakramenti u sebi sadrže dvije stvarnosti: materijalnu i duhovnu. U materijalnu spadaju voda, kruh, vino, ulje…, a u duhovnu milost Božja, koju primamo po tim vidljivim znakovima. Stoga su i definirani kao vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Možemo još nadodati da oni imaju i svoje geste, kao npr. polaganje ruku.

SAKRAMENTE JE USTANOVIO ISUS KRIST

Sakramente Novoga zakona ustanovio je Isus Krist; ima ih sedam, a to su: krst, potvrda, euharistija, pokora, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba. Sedam sakramenata tiču se svih razdoblja i važnih trenutaka života kršćanina: po njima se vjerski život kršćana rađa i raste, ozdravlja i prima poslanje. U tom pogledu postoji izvjesna sličnost između razvoja naravnoga i razvoja duhovnoga života.

Sve do naših dana ostalo je pomalo sporno što znači izričaj da je Krist ustanovio sakramente. U svakom slučaju, ne treba tražiti nekakvo historicističko poimanje te izjave, u smislu da se svaki sakrament povijesno mora dovesti u vezu s predpashalnim Isusom. Saborskim izričajem htjelo se ustvrditi da djelotvornost, odnosno snaga sakramenta dolazi od Isusa Krista.

Glede povezanosti pojedinih sakramenata s povijesnom osobom Isusa iz Nazareta, Novi zavjet daje dovoljno temelja za krštenje, pokoru (ispovijed) i euharistiju, a manje s obzirom na ostale sakramente, za njih nema „riječi ustanovljenja”. Ipak, ako je Isus Krist ustanovio Crkvu kao sakrament, time je implicitno ustanovio i sve sakramente. Neki teolozi pak smatraju da to ne bi bilo dovoljno za „opravdanje” saborskog izričaja o ustanovljenju sakramenata, nego vele da Crkva prepoznaje u Isusovim djelima ili u riječima začetke svih sakramenata. Međutim, Sveto pismo Novog zavjeta nije neka povijesna knjiga niti treba u njoj tražiti samo povijesne činjenice; to je knjiga vjere prve Crkve i o prvoj Crkvi. Stoga je nemoguće misliti o sakramentima bez i mimo Crkve.