Sakramenti Katoličke Crkve – mjesto susreta Boga i čovjeka

baptism

Fra Ivan Karlić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2019. godine (9/2019).


Kršćanska teologija govori, između ostaloga, i o Božjem spasenjskom djelovanju u korist čovjeka. Konačni cilj tog djelovanja je potpuno zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu u Duhu Svetom. Ovo Božje djelovanje je sakramentalne naravi, odnosno događa se u povijesti, događa se u određenoj vidljivosti, događa se u znakovima i u simbolima. Sakramentalna dimenzija svih Božjih djelovanja dosiže vrhunac konkretnosti tamo gdje je čovjeku omogućen susret s Bogom po nekom znakovitom činu Crkve. Kada se govori o sedam svetih sakramenata, misli se upravo na to: na znakoviti čin Crkve po kojemu se događa i ostvaruje susret s Bogom.

Svaki od sakramenata ima svoje posebnosti, te se svi ne mogu jednostavno svesti na jednu shemu. Stoga, kako ranije tako i danas, više se govori o pojedinim sakramentima, a manje općenito o njima. Ipak, u sebi imaju i ponešto zajedničkog te se može govoriti i o sakramentima općenito.

Ovim uvodnim govorom o sakramentima općenito ulazimo, dakle, u veliku zgradu sa sedam lijepih odaja, svaka bogato namještena i svaka rađena po mjeri svakoga čovjeka. I baš svaki čovjek može se njima poslužiti i okoristiti, a da nikoga drugog ne ošteti. Tih sedam lijepih odaja jesu sedam svetih sakramenata, sedam pokazatelja koliko nas Bog voli i koliko nam želi pomoći u svakoj životnoj situaciji. Za svaku važniju zgodu našega života Bog je predvidio poseban sakrament, poseban znak svoje naklonosti, milosti i pomoći.

POJAM „SAKRAMENT” I NJEGOVA POVIJEST

Klasična definicija sakramenta sastoji se prije svega u činjenici da je sakramentalni čin uzročni znak milosti. Prema tome, sakramenti su znakovi i uzroci milosti, odnosno spasenja.

Etimološki, sakrament je riječ latinskog podrijetla (lat. sacramentum); taj pojam susrećemo i prije kršćanstva: sacer mentum označavalo je posvećeni čin ili stvar, u značenju čina taj se pojam upotrebljavao za vojničku prisegu, a stvar na koju se odnosio taj pojam bio je novac koji se kao zalog polagao u hram kod nekog sporenja. U ranom kršćanstvu, crkveni oci prevode pojmom sacramentum grčku riječ mysterion, koja poslije biva latinizirana u mysterium. Profano značenje mysteriona jest: tajna u smislu (ne)dostupnosti neke spoznaje.

U prvim stoljećima kršćanstva riječ sacramentum označava prije svega krst i euharistiju, ali ne isključuje ni ostale sakramente; osim toga, i neki obredi su se tako nazivali, pa i sama kršćanska vjera i Božje spasenjsko djelovanje nazivalo se sacramentum. Dakle, opseg značenja pojma „sakrament” bio je mnogo širi nego li danas.

U kasno otačko doba i u ranom srednjem vijeku pojam sacramentum shvaća se sve više na etimološkoj osnovi: odnosi se više na tvar (materiju) nego na čin, te tako sakramentom nazivaju vodu za krštenje, a ne samo krštenje, sveto ulje za potvrdu, a ne samu potvrdu. U skolastici (XI.-XIV. st.), nasuprot tome, sakramentom se naziva sam čin, odnosno „upotreba” svete (s)tvari: svete stvari se pripremaju, blagoslivljaju ili posvećuju, a sam sakrament se sastoji u podjeljivanju te stvari.

Do XII. stoljeća shvaćanje sakramenata glede opsega i sadržaja, bilo je vrlo fleksibilno. Tada ipak dolazi do „konsenzusa” među teolozima čije učenje prihvaća i Crkveno učiteljstvo. Da bi neki obred bio smatran sakramentom, treba:

a) sastojati se od slavlja (celebracije) u smislu spomena, proslavljanja nekoga spasenjskog događaja;

b) potjecati od Isusa Krista;

c) sakramenti su samo oni sveti znakovi koji doista i daju ono što označavaju; na primjer, i sv. misa i križni put usredotočeni su na Isusovu muku; razlika je u tome što je križni put samo sjećanje, a sv. misa je spomen-čin, tj. posadašnjenje Kristova pashalnog otajstva. U to vrijeme sacramentum postaje termin koji se upotrebljava isključivo za sedam svetih sakramenata.

Od većeg značenja su i učiteljske izjave Tridentskog sabora (1545.-1563.) o sakramentima; njegovi kanoni usmjereni su osobito protiv Reformatora koji su, između ostaloga, nijekali postojanje sedam svetih sakramenata, kao i njihovu učinkovitost.