A koji je tvoj izgovor, Mladene?
Mladen Milić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).
Kako sam kao osoba prilično sklon debljanju, a volim dobro i fino pojesti i uživati u hrani, dobar dio mojeg života je borba s kilogramima. Nije to sad nešto tragično što imam desetke kilograma viška, ali me znalo opteretiti, pogotovo kada sam trebao biti primjer djeci koju sam trenirao u jednom nogometnom klubu. Kad se tome pridoda neredovit životni ritam i činjenica da živim u gradu u kojem postoji tvornica Milka čokolade, onda s vremena na vrijeme vaga pokaže takvu cifru da se moram okranuti i pogledati da netko još slučajno iza mene ne pritišće vagu.
Jedna od tih mojih „elegantno popunjenih“ faza dosegla je svoj vrhunac u rujnu prošle godine, a iza izgovora o uživanju u hrani i spremanju kvalitetnih obroka za druge, krilo se zapravo pogrešno poimanje smisla nagrade i zahvalnosti za ovozemaljska dobra. Tumačiti samome sebi kako se treba navečer u 23.00 sata nagraditi čokoladom od 200 grama zbog dobro obavljenog posla, kako je bolje biti sretan nego mršav i kako je srce ispunjeno kad je želudac pun, bio je put koji me doveo do bolova u leđima i koljenu i konstantne iscrpljenosti.
Malo po malo promjenio sam način prehrane i započeo sam vježbati u teretani, a cilj je bio moći ponovno obući hlače za skijanje pred sezonu. Išlo je i bolje od očekivanog, a znamo kako je to – kad kilogrami idu lako dolje, idu lako i gore. Pa je došao Božić i blagdani, pa poklade i sve ono što ide uz to – bogat stol, kolači, slatko, opet puno posla i posustajanje. A onda se dogodilo nešto zbog čega i pišem ovaj dugi uvod.
Bio sam u sjedežnici na omiljenom skijalištu (ja sam Slavonac koji je na skije prvi puta stao s 38 godina) i krajičkom oka vidio sam na jednoj strmoj pisti skijaša kod kojeg je bilo nešto neobično. Kada sam pogledao, vidio sam da ima – jednu nogu! Skijao je doduše s nekim specijalnim štapovima, ali fascinirala me je sama činjenica da nema dvije zdrave noge. Tada mi se nametnulo pitanje: Mladene, a koji je tvoj izgovor za danas? I inače?
Malo po malo, vratio sam se disciplini oko vježbanja (sat vremena manje na mobitelu i sat vremena više u prirodi čini čuda). No ne samo u sportu i po pitanju održavanja težine, često mi dođe na pamet taj slučajni susret od nekoliko sekundi i borba ljudi koji imaju bilo kakvu prepreku u životu. Koliko truda, rada i žrtve se mora učiniti da bi se postiglo nešto što se nekima od nas podrazumijeva. Naučiti zavezati cipele s četiri godine, pisati slova, kretati se s motoričkim poteškoćama, učiti jezik u stranoj zemlji, podučavati tuđu djecu u školama, odricati se za druge, živjeti vjernost…
Lista je beskrajna. Možete ju sami nadopunjavati. Nekada mi se čini kako prečesto kukamo i tražimo izgovore, želeći ostati unutar okvira vlastite udobnosti, tražiti krivnju u drugim faktorima, ili naprosto tražiti izgovore za vlastitu situaciju. Nemam vremena za molitvu, rastresen sam, tako je to kod nas u obitelji, sklon sam tome i tome, društvo je krivo za sve itd… Koliko često to sami sebi govorimo? Kada je Isus rekao „jaram je moj sladak i breme moje lako“ nije nam obećao život bez problema, ali je poslao poruku kako iz svega postoji izlaz, i kako je On uz nas. To može biti sasvim mala životna poteškoća ili kriza, ali i oni veliki životni problemi. I kada oni naiđu, možemo se pitati: a koji je moj izgovor? I uz Božju pomoć ih nadići.
