Franjine rane kao posebna povlastica

Franjo stigme 2

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).


Franjo Asiški je za Bonaventuru jednostavno čovjek koji je obnovio muku Isusa Krista, i može „biti nazvan prijateljem Božjim (…), jer se Franjo u nasljedovanju Krista suobličio onomu koga nasljeduje.“ Iz ovoga slijedi zaključak da je vrhunac kršćanskoga života suobličiti se Kristu, što se svakako i dogodilo u životu Asižanina. Čak štoviše, primanje stigmi postaje potvrda Franjine posebne svetosti, jer su stigme pečat (signaculum) i potvrda njegova svetačkoga života, tvrdi Serafski naučitelj. Biti obilježen ili opečaćen Kristovim ranama znači dobiti najizvrsniji znak suobličenosti Kristu, jer je Franjo na poseban način bio „oblikovan Božjom ljubavlju i milosrđem“, kako piše Bonaventura. Bog je Franji dao tolike milosti, kako on o njemu ne bi govorio kao stranac, nego kao poseban prijatelj. Franjinu poniznost i njegov evanđeoski način života, Krist je dodatno obdario stigmama kao jednom posebnom i jedinstvenom povlasticom (privilegium speciale et singulare) s važnim naglaskom da je „Gospodin utisnuo taj znak“, čime se u prvi plan stavlja Božja intervencija, a u drugi plan Franjino svetačko življenje. Franju se svrstava među istinske Kristove učenike, jer do kraja slijedio Gospodina. Budući da Franjina stigmatizacija predstavlja Božju potvrdu ispravnosti njegova života, sve što je Franjo u svome životu činio, osim što se Bogu svidjelo (placuit Deo), Bog je i „potvrdio s jasnim znakovima“, pri čemu se isključivo misli na Kristove rane na Franjinu tijelu, koje je „Bog čudesno utisnuo u njegovo tijelo.“ Prema Bonaventuri, događaj primanja Kristovih rana nije samo jasan ukaz na ispravnost Franjina nasljedovanja Krista, nego i događaj koji se može tumačiti čudesno i razumski (mirabiliter et rationabiliter). Prema njemu radi se o čudesnom događaju jer se takvo što nije dogodilo u povijesti kršćanstva, ali i o nečemu što je nadnaravno (contra naturam). Taj se događaj može tumačiti i kao razumski Božji zahvat, jer je time sâm Bog odgovorio na Franjin život i konačno potvrdio njegovu svetost. Imajući u vidu da je Bonaventurina namjera prikazati Franjinu sličnost Kristu, Kristove rane na Franjinu tijelu su samo konačna potvrda Franjine kristolikosti. Stigme su, stoga, vrhunac Franjina duhovnoga uspinjanja prema Bogu; one su konačni pokazatelj autentičnosti Franjina duhovnoga iskustva, koje se može opisati kao uzdizanje prema Bogu. Franjo je, stoga, predstavljen kao Božji izabranik kako bi dosegnuo evanđeosko savršenstvo, po čemu je izravno postao i dostojan Kristovih rana.

Stigme – dokaz Franjine ljubavi

Zanimljivo je da Bonaventura kao službeni životopisac Franjino stanje opisuje kao zanos (suspensio), čime se događaj primanja rana tumači kao mistično iskustvo. Nastojeći opisati što se dogodilo Franji, Bonaventura na početku svoga djela Put duha k Bogu poziva na „žarku molitvu po Kristu raspetome“. Nemoguće je donekle dokučiti tajnu Kristove muke ako se ne uroni u molitvu praćenu pokrenutošću čitava bića. Papa Benedikt XVI., razmatrajući nad spomenutim Bonaventurinim djelom, s pravom zaključuje da se u srcu vjernika treba dogoditi divljenje (admiratio) da bi se uronilo u Kristovu muku. Takvo stanje srca mogu doživjeti samo jednostavni i ponizni u evanđeoskom smislu riječi. La Verna se, prema riječima pape Benedikta XVI., sveobuhvatno razumije samo kao događaj susreta ljudske ljubavi s neizmjernom Božjom ljubavlju iskazanom u Raspetom. Ili Bonaventurinim riječima, duh se uspinje prema Bogu jedino u ljubavi, koja nije preoblikovala samo Pavla u Kristu, nego je ta „ista ljubav prožela i duh sv. Franje i drazila se na tijelu u obliku svetih rana Kristove muke, koje je nosio do smrti.“ Bonaventura je duboko uvjeren do Boga „nema drugoga puta do žarke ljubavi prema Raspetome.“ Uspinjati se prema Bogu znači u Kristovoj muci promatrati Boga; željeti se preoblikovati u Raspetoga. Franjo može postati prava Kristova slika, jer je u konačnici postao ono za čim je cijeloga svoga života čeznuo. Možda se upravo u tome krije krajnja tajna Franjine stigmatizacije.