Franjo stigme 2

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).


Franjina je želja u nasljedovanju Krista od njega učinila jednoga od najpoznatijih Kristova učenika u dugačkoj povijesti kršćanstva. Franjin se život ne može razumjeti bez Kristova života. Iz toga razloga nas ne čudi da je Franjo katkada naslovljen kao drugi Krist (alter Christus), iako taj naslov nikada nije bio dio službenoga biografskoga prikaza Franje. To ipak ne priječi njegove životopisce, pa tako i Bonaventuru, da Franju posvema promatraju u odnosu na Kristov život. Takav pristup Franjinom životu na poseban način do izražaja dolazi događajem primanja Kristovih rana u rujnu 1224. godine na La Verni. Prema tome, nemoguće je razumjeti Franju ako ga se odvoji od Krista. Asižanin bez Krista postaje nerazumljiv, nejasan i zagonetan.

Iako Franjo za Krista koristi različite naslove u svojim molitvama, pismima i ostalim tekstovima, može se zaključiti da je u njegovim autografima najzastupljenije tumačenje Krista kao Raspetoga. I površni tumač Franjina života brzo uvidi da je neizostavan dio Franjine duhovnosti upravo neumorno razmatranje Kristove muke. Cjelokupni Franjin život je obilježen znakom križa, počevši od susreta s Raspetim u crkvi svetoga Damjana, pa sve do primanja Kristovih rana na La Verni. U skladu s time je itekako zanimljiva tvrdnja velikoga njemačkog teologa Romana Guardinija da je na La Verni dovršeno ono što je započeto u Damjanu. Franjin razgovor s Raspetim se dovršio primanjem njegovih rana. Stigme su, u tom smislu, vrhunac Franjina dugogodišnjega nasljedovanja Krista. Koliko je Franjo bio Kristov učenik, ponajviše se vidi upravo u potpunoj suobličenosti Učitelju. Iz toga proizlazi da su stigme samo „znak očitovanja koliko je Franjin duh uronio u tajnu Križa.“ (Marko Semren) Imajući u vidu Franjin susret s Raspetim u crkvi sv. Damjana, već je tada, kako napominje Toma Čelanski, to iskustvo započelo kako bi na La Verni došlo do svoga dovršenja, jer su Kristove „rane na njegovu tijelu na vidljiv način obnovile.“ Franjin životpisac Čelanski napominje da je Franju njegov put „kao učenika doveo (…) do tako dubokog jedinstva s Gospodinom da je također dijelio vanjske znakove najuzvišenijeg čina ljubavi križa; put koji je započeo u San Damianu ispred raspela o kojem se razmatralo umom i srcem.“ Nemoguće je razumjeti Franjine rane ako se izostavi dugačko razdoblje Franjina rasta i sazrijevanja u vjeri, a „sva vanjska pojavnost stigmi pokazuje unutarnji proces Franjine svetosti. Franjo je bio opečaćen (…), jer je bio svet, lud od ljubavi za raspetim Kristom.“ (Isto) Kako bi se razumio Franjin odnos prema križu, dobro je prisjetiti se onoga što piše u Peruđinskoj legendi, u kojoj se navodi da je Franjo javno oplakivao Kristovu muku, što itekako pokazuje Franjino stalno razmatranje Kristove muke. Osim toga, pred sam kraj života Franjo u svojoj Oporuci navodi najvažnije detalje iz svoga kratkoga, ali itekako dubokim iskustvom Boga ispunjenog života: „A Gospodin mi dade takvu vjeru u crkve da sam ovako jednostavno molio i govorio: Klanjamo ti se, Gospodine Isuse Kriste, u svim tvojim crkvama koje su na cijelome svijetu, i blagoslivljamo te, jer si svetim križem svojim svijet otkupio.“ Poznato je da je Franjo na poseban način volio znak križa (tau), kojim je označivao pisma i zidove, ali je, također, kako i Bonaventura svjedoči, znamenom križa započinjao svaku molitvu, blagoslivljao druge ljude, životinje i predmete. Budući da se Franjin duh uistinu dugo pripremao na događaj primanja Kristovih rana, one su samo vanjski znak Božjeg očitovanja koliko je Franjin duh istinski bio prožet razmatranjem Raspetoga. On je, kako bilježe životopisci, „više od svega želio umrijeti i biti s Kristom.“ Nisu ga samo njegovi životopisci, nego i prva braća vidjela kao čovjeka križa, a u znaku križa treba razumjeti i veliku tajnu Franjinih rana. Prema Bonaventuri, Franjine rane predstavljaju konačan rezultat intenzivnoga saveza Franje s Bogom, kakav se rijetko može naći između Boga i čovjeka, kako tvrdi Luca Crippa. Iz toga proizlazi da Franjine rane nastaju čudesnom Božjom intervencijom i da se mogu smatrati izravnim Božjim zahvatom. (Marijo Šikić) Iako se Franjo, prema Bonaventuri, toliko duboko uživio u Kristovu muku, ipak se ne može pojednostavljeno tvrditi da su rane samo naravni plod Franjinog dubokog razmatranja Kristove muke. Na taj bi se način događaj Franjine stigmatizacije tumačio kao čisto naravan ili prirodan događaj. Bonaventura napominje da je događaj stigmatizacije izravni Božji čin nastao djelovanjem vanjske sile, tj. Krista: Krist utiskuje (impressit) rane u Franjino tijelo, čime Franjo postaje sličan Raspetome.