Teologija pod povećalom

Ivan Lovrić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u prosincu 2018. godine (12/2018).

Usuđujem se reći kako teologija i nije znanost u pravom smislu riječi, jer svaka bi znanost u bilo kojem trenutku morala biti otvorena i spremna preispitati sve svoje teze i teorije, izvrnuti ih naglavačke, testirati ih u svim mogućim uvjetima i, ako rezultati dobiveni provjerom ne budu odgovarali polaznim teorijama, napustiti sve ono što je dotad govorila, svaku početnu premisu, pa i samu sebe ako treba. Znanost kreće ni iz čega, skuplja podatke, postavlja teze, vrši ispitivanja i tek nakon višekratno provedenih postupaka i provjerenih rezultata izvodi neki zaključak.

Kod teologije to nije slučaj. Ona ima obrnuti put i kreće od početne postavke, to jest zaključka, a sve stvari koje izvodi nastoji uskladiti s tim prvim. Točnije Prvim. Nešto poput one srednjoškolske zbirke zadataka iz fizike s točnim rješenjima na kraju – ti rješavaš kako znaš, ali ako vidiš da se na kraju rezultati ne poklapaju, gumicu u ruke i sve ispočetka. Princip je teologije takav da svaki naš čin, misao ili tumačenje, ukoliko nisu u skladu s Počelom, moramo odbaciti ili bitno izmijeniti. Ali samo Počelo je neupitno i ne može biti da ga nema. Mi vjerujemo, i u tome je stvar. Vjera je vjera upravo po tome što se ne temelji na materijalnom dokazu, no svatko tko stvarno vjeruje, ćuti odzvanjanje Riječi u svojoj nutrini i ono zna biti istinskije i uvjerljivije od toga da su dva i dva četiri.

Jedan od načina na koji možemo promatrati ljudsko ponašanje jest i taj da ga gledamo ili kao iskreno ili kao kurtoazno, u gorem slučaju lažno. Sadržaj u formi protiv forme bez sadržaja. Ako nam, na primjer, netko dolazi u goste, a drag nam je, naše iščekivanje može biti samo iskreno i nepatvoreno. Volimo ga, volimo sebe kraj njega i volimo svoje vrijeme pokloniti njemu. I tu nema glume. Kurtoazija, s druge strane, čini susret striktno formalnim, bez ikakvoga iskrenog sadržaja i našega dubljeg uključenja u vrijeme provedeno s gostom. S gostom kojeg, pritom, ni ne iščekujemo kako treba, jer nam ne predstavlja ništa bitno u životu. Nema tu onog pocupkivanja, sjedenja kraj prozora i „jedvačekanja“. Bolji bi opis bio da nas je nešto ili netko natjerao da svoje vrijeme nevoljko damo onome koji nam treba doći. A ako se ne radujemo gostovom dolasku, kako ćemo se onda radovati bilo čemu što nam govori ili donosi?

Riječ adventus na latinskom jeziku znači dolazak. Došašće je, dakle, razdoblje u kojem iščekujemo dolazak onoga koji je Počelo svih naših teologija. Ako stojimo kraj prozora i razmičemo zavjese, sve čekajući kad će više doći – sve je ok. Ali ako to nije tako – samo trebamo pogledati u točan rezultat na kraju „Zbirke zadataka iz Smisla“ i shvatit ćemo da stvari moramo mijenjati iz temelja, jer našim postupcima očito nećemo doći do točnoga rješenja. A točno rješenje je iskreno i radosno iščekivanje i bivanje s Onim koji nam je bitan. Bez truna kurtoazije…