Nebo ili raj – nezaobilazna kršćanska tema

Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2019. godine (9/2019).
Vjerujem u Stvoritelja neba … (Credo)
U kršćanskome tumačenju posljednjih stvari ili onoga što se tiče života nakon smrti važno mjesto zauzima i govor o nebu ili raju. Ova se dva termina često koriste kao istoznačnice ili sinonimi, premda postoje određene razlike u značenju u crkveno-teološkoj tradiciji. U svakom slučaju, nebo je mjesto Božjega boravka, a pojmom raj podrazumijeva se vječno zajedništvo s Bogom. Nebom se misli ‘prostor’ koji pripada Bogu, a biti u raju znači biti u izravnoj Božjoj blizini. Gledajući duhovnu situaciju našega vremena, lako bismo mogli upasti u napast izbjegavanja govora o nebu. Čovjek današnjice je posvema okrenut zemlji, onom opipljivom, onom što sam može svojim razumom dohvatiti i shvatiti. Nebu se nerijetko ne pridaje veća važnost, a smisao svih religija, samim time i kršćanstva, procjenjuje se po socijalnom angažmanu. Računajući na takve moderne postavke suvremenoga čovjeka, kršćansko ipak ne odustaje od govora o nebu, zato što je „Isus imao izravan odnos prema nebu, što se izriče u različitim prigodama kao kad se za njega kaže da je došao s neba (usp. Iv 3,13) i da se tamo vratio poslije svoga uskrsnuća (usp. Mt 28,10), a odatle će i doći suditi žive i mrtve“. (L. Nemet) Ono što je itekako važno za kršćansko razumijevanje posljednjih stvari, ako ne i najvažnije, jest činjenica da sam Isus u svome navještaju govori o Božjem kraljevstvu ili kraljevstvu nebeskome, misleći pri tom na ‘mjesto’ u kojem vladaju Božji zakoni, u kojem se živi po Božjemu, u kojem je Bog na prvom mjestu. Iako se kršćansko shvaćanje neba, raja i Božjega kraljevstva međusobno prožimlje i isprepliće, ipak je dobro i ove vidove kršćanske vjere gledati zasebno, nikada ne gubeći osjećaj za cjelinu.
Prema tome, nastojat ćemo u sljedećim retcima donekle pojasniti smisao raja kao sastavnoga dijela kršćanske eshatologije. Po sudu, kojim bi se trebao dokončati i vrednovati nečiji ovozemaljski život, uslijedit će nekima vječna radost ili raj, a nekima vječna samoća ili pakao, a kršćanski nauk poznaje i govor o čistilištu. Jedna od najvažnih poruka u ovom dijelu kršćanskoga nauka o Bogu i čovjeku tiče se dviju vrlo bitnih činjenica, koje izravno proizlaze iz kršćanskoga shvaćanja čovjeka: Bog je čovjeka stvorio za vječnost i omogućio mu u Isusu Kristu zajedništvo sa sobom, sa Stvoriteljem. Stoga, nebo se može promatrati, makar djelomično, s ove točke gledišta: Bog, koji je Stvoritelj neba i zemlje, omogućuje najizvrsnijem stvorenju – čovjeku, da ima udioništvo i u njegovoj vječnosti. Svaki govor o nebu nas potiče da ne razmišljamo o njemu kao nekakvom čudesnom prostoru neobične radosti, koji ne bi nešto rekao o Bogu i čovjeku. Naime, nebo je događaj i trenutak u kojemu se ostvaruje ona iskonska čovjekova žeđ da Bog bude jedina, sveobuhvatna i najvažnija stvarnost, te da se čovjek do kraja ostvari u onomu, što ipak nije kadar u potpunosti sam sebi priuštiti.
Nebo kao vječnost
Jedna od stalnih opasnosti, bolje bi bilo reći zamki, za kršćanski navještaj jest stalno razdvajanje nebeskoga i zemaljskoga, vječnoga i vremenitoga, Božjega i ljudskoga. Ne može se govoriti o nebu, a da se ne spominje zemlja, a zemlja postaje nepodnošljivim mjestom za život ako je samoj sebi svrha. Čovjek je nezamisliv bez Boga, a Bogu je toliko stalo do čovjeka da mu je u Isusu Kristu odlučio biti sličan. Jednostavno, nebo započinje već na zemlji, a vječno se probija u vremenito. Prva pomisao na nebesko u nama budi vjeru u vječno, dok se nebo uvijek iznova, zahvaljujući ljudima koji drže do neba, spušta u zemaljsko. Upravo stoga kršćanski navještaj u svojim temeljima ima nebo, kojim se ne misli nešto izvan svijeta, nego u svijetu, a da se ipak otima zakonima toga svijeta. Ono ne može bez zemlje, jer su i zemlja i nebo trajno povezani, a istovremeno predstavlja stvarnost koja je potpuno preobražena Božjom milošću i ispunjena njegovom nazočnošću. Nebo nas podsjeća da smo kao ljudi trajno uronjeni u vječnost.
Istina, naši dani prolaze, starimo, gubimo snagu, umaramo se, jasno primjećujemo da nas vrijeme lagano ‘gazi’, ali ipak znamo da smo stvoreni za vječnu mladost, da se umaramo kako bismo jednoga dana uživali spokoj ili mir, gubimo snagu i umiremo, kako bismo u konačnici bili dionici Kristova uskrsnuća, te osjećajući se katkada ‘zgaženo’ od vremena, vidimo da i vrijeme posustaje pred silovitošću i snagom onoga vječnoga. Kršćani vjeruju u Boga, koji je vječan, koji svoju vječnost daruje svorenome i kojemu je toliko stalo do onoga što činimo, jer znamo da ima vječnu vrijednost.
Ne treba nas čuditi da je raj ili nebo često bilo tumačeno kao nagrada za krepostan život, jer svaki naš korak u vremenu, predstavlja neki pomak u našem vječnom određenju. Svako naše zemaljsko djelovanje sasvim jednostavno ostavlja nebeske tragove, jednako kao što razne letjelice za sobom ostavljaju tragove na nebeskom svodu. Možda se naši tragovi ne vide ili ih možda vjetar brzo rastjera, ali je ipak važno sebi posvijestiti da naša vjera u sebi nosi govor o Bogu, koji je stvorio nebo kao vječnu stvarnost, kako bi sve dobilo svoju pravu vrijednost. Možemo s pravom reći, da se „vječnim ne postaje nakon smrti, već sada, u ovome svijetu, ako se vjeruje u Isusa Krista.“ (I. Raguž) Ispovijedati vjeru u Stvoritelja neba i zemlje znači jednostavno ustrajati u spuštanju neba na zemlju, u uvlačenju vječnoga u vremenito i u stalnom donošenju Boga ljudima. Zna se da naša zemlja neće nikada biti u cijelosti nebo, ali će zato to isto nebo uvijek stajati nad zemljom i neumorno otkrivati onaj konačni smisao same zemlje – sve što je stvoreno, stvoreno je za nebo. Ova se istina posebice odnosi na onoga koji u sebi nosi nebesku klicu vječnosti – čovjeka.
Raj – vječno zajedništvo s Bogom
Govoreći o nebu možemo se prepustiti bekrajnom predočivanju onoga što još nismo doživjeli. Može se vjerovati da će u nebu vladati radost, dopušteno je također zamišljati da se radi o prostoru svjetla, jer znamo da smo sinovi i kćeri svjetla, misli se katkada da je nebo toliko posebno mjesto da se uopće ni ne isplati stvarati nekakve slike, osim onih koje nam sam Isus u svojim nastupima nudi. Iz unutarnje logike kršćanske vjere sasvim se jasno može ustvrditi da nebo nije neko točno određeno mjesto, ili nekakav prostor u kojem vladaju samo Božji zakoni. Ako je Isus Krist ostvario ono temeljno zajedništvo između Boga i ljudi, onda se u tome zajedništvu otkriva ono rajsko, tj. nebesko. Naime, samo je u Bogočovjeku moguće dotaknuti nebo, on je zapravo to nebo. Ako oni, koji Kristu vjeruju, koji su suukopani u njegovu smrt i usrksnuće, već za života kušaju nebeske radosti, onda će njihovo zajedništvo u vječnosti poprimiti samo jasnije značenje i potpunije iskustvo.
Prema tome, raj ili nebo je zajedništvo s Bogom, u kojem stvorenje ostvaruje smisao vlastite stvorenosti, a Stvoritelj u potpunosti razotkriva konačni smisao svoga plana spasenja. Čovjeku se omogućuje živjeti rajski ili nebeski, samo zato što Bog stvara temeljne preduvjete takva zajedništva. Njemu je to rajsko ili nebesko stanje darovano, jer se nalazi u Bogu. Govor o raju ili nebu na ponajbolji način pokazuju da je čovjek stvoren, kako bi vječno živio i kako bi svoju vječnost proveo s Bogom. Nebeski ili rajski postojati znači biti u Drugome, dati se obuhvatiti Drugim i su-postojati sa svima kojima je dana milost vječne radosti. Ne samo da će Bog biti sve u svemu, nego je Bog u nama. Jednostavno, „čovjek će biti kadar promatrati Božju nazočnost u svakom trenutku, u svim okolnostima, u svakoj odluci“ (F. J. Nocke).
Čovjek – stvoren(a) za nebo
Ako vidimo kako kršćanstvo tumači Boga i čovjeka, ako uzmemo Isusov cjelokupni nauk, ako svoja životna iskustva pogledamo na drugačiji način, onda s pravom možemo ustvrditi ono što se već zapravo reklo i što se zna – čovjek je stvoren za vječnost, ne samo zato jer je nebo vječno, nego zato jer je Bog vječan (čovjek je Bogu i u tome sličan), te čovjek je istinski čovjek onda kada je u zajedništvu s Bogom, kada dopušta samome sebi biti otrgnut od svoje samoće i sebeljublja i okrenuti se Drugome i drugačijeme.
Govor o nebu ne znači bijeg sa zemlje, nego pravi pogled na nju. Priželjkivanjem raja ne aludira se na nekakvo idealiziranje vlastite budućnosti ili lukavo iščekivanje onoga konačnoga obračuna u kojem će dobri pobijediti zle (kako se katkada zna čuti i među ‘dobrim vjernicima’), nego se uvijek iznova stječe snaga za svakidašnje. Jedino vječni Bog, koji čovjeka uvlači u zajedništvo sa sobom, može dati snagu i za naš zemaljski hod. Govoriti o nebu ili raju, znači uvijek iznova podsjećati na Boga i čovjeka; radovati se nebu znači biti čvrsto na zemlji. Govoriti o nebu ili raju, znači uvijek u vidu imati Isusa Krista, koji je zemlji omogućio nebesku perspektivu i koji je čovjeku otvorio vrata prema Bogu.