4. nedjelja kroz godinu
Trpimir Benković
PUSTIT ĆU DA OPSTANE SAMO SKROMAN I ČEDAN NAROD.
Nedjeljna čitanja
- Sef 2, 3; 3, 12-13
- Ps 146 (145)
- 1 Kor 1,26-31
- Mt 5, 1-12a
Najveća zapreka našem susretu s Bogom smo mi sami. Oholost, samodopadnost, sebičnost ne dozvoljavaju susret s Bogom, ali i s bližnjim. Tko tako živi, živi samo za sebe, sebi živi. Nije dobro živjeti bez bližnjih, bez Boga, jer je samo pitanje vremena kada ćemo susresti sami sebe. Kada se to dogodi pitanje je kako se ponašati prema jednoj sebičnoj, oholoj, samodostatnoj, u biti zločestoj osobi. Što reći samom sebi? Treba li se posvaditi, dati si pljusku ili se pohvaliti i nastaviti loše živjeti? Najbolje je ipak popraviti što ne valja.
Poruke današnjih biblijskih tekstova pomažu. Postavljaju sustav vrijednosti koji je u suprotnosti s našom sebičnošću, neobjektivnoj želji za materijalnim dobrima, utjecajem i vlašću. Blaženstva niječu ohole predsjednike, bogate i neosjetljive poslodavce, sebične i samodostatne pojedince. Današnjom Službom riječi prevladava riječ “siromah”. Biblijski siromah nije prosjak, socijalni problem, nego je to čovjek koji svoju sigurnost vidi u Bogu, a ne u novcu, moći i vlasti. To je čovjek otvoren Bogu i bližnjemu, a s takvim ljudima Bog gradi bolji svijet.
“Tražite Gospodina svi skromni na zemlji!” Starozavjetni prorok tako govori narodu koji je pao u političko i socijalno mrtvilo. Riječi su to izgovorene u vrijeme vladavine judejskog kralja Jošije, koji je vladao 600 godina prije Krista, ali kao da smo ih pročitali u jučerašnjim novinama. Znači, kriza i problema uvijek je bilo i biti će ih. Pitanje je samo znamo li ih riješiti? Ako je rješenje dano tako davno, trebali bi se zapitati što se s nama događa? Zašto ne prihvatiti rješenje? Oni koji traže pravdu i poniznost, skroman i čestit narod, “Ostanak”, sposoban je riješiti sve krize i probleme. Taj duh siromaštva, koji je pokrenut u starozavjetno doba, naći će svoje puno značenje i tumačenje u Isusovom govoru o blaženstvima.
Blaženstva su odlike poniznog i skromnog naroda, koji se ne uzda u svoju materijalnu, političku ili vojnu moć, nego je otvoren Bogu, svoj opstanak i napredak vidi jedino u Gospodinu. Blaženstva nisu odličja zaslužnih već znak Božje prisutnosti. Bog zato ne bira jake, bogate i moćne za ostvarenje svoga nauma, nego ponizne, slabe, siromašne. Tako naglašava snagu svog spasiteljskog djelovanja, a one “jake i bogate” potiče na razmišljanje.
Isus svojim dolaskom na svijet i djelovanjem živi siromaštvo. Primjerom pokazuje kako to siromaštvo postaje temeljni svjetonazor, način razmišljanja i djelovanja. Blaženstva nisu zbirka propisa koji nam jamče sigurnost i spasenje, a nisu ni popis vjerničkih dužnosti. Nije se lako uskladiti s ovim jednostavnim, ali ipak zahtjevnim pravilima. Traži se čvrsta vjera i iskrenost, traži se čisto srce. Tako se mijenja sve na što smo navikli, što je postalo obično i uhodano, što potiče našu želju za vlašću, lažnim ugledom, prestižem, novcem. Blaženstva ruše moćnike, a slabe i siromašne pune dobrima. To zvuči drugačije i zaista jest drugačije. Isus nije revolucionar ili kontrarevolucionar koji želi preuzeti vlast, uništiti i podložiti druge, kao što su to radile sve dosadašnje “napredne” revolucije, a silom i krvlju uspostavljale lošije stanje od prijašnjeg. Još trpimo posljedice socijalističko komunističke revolucije na našim prostorima. Bog je isključen, a bližnji je samo partijski drug. Revoluciju smo razotkrili, ali drugovi se ne daju, žilavi su. Zato se ipak treba prikloniti Isusovoj “revoluciji” našeg srca i uma, načina razmišljanja, našeg svjetonazora. Nudi nam, daruje nam, kroz blaženstva rješenje za sve naše krize i probleme, kao pojedincima i kao narodu. Treba “samo” biti siromašan, krotak, milosrdan, mirotvoran… Tako ćemo postati i ostati „Ostanak“ uz sve probleme i poteškoće koje stvaraju ostaci naših revolucionara. Treba im otvoreno reći da im revolucija ne valja, da bi je trebalo ostaviti povijesti i ne bi je trebalo podržavati, a poglavito plaćati.
