Blagdan posvete Lateranske bazilike – posveta Crkve - Veritas

Trpimir Benković

HRAM STE DUHA SVETOGA, KRALJEVSKO SVEĆENSTO, NAROD IZABRANI!
NOSITE SE ODAVDE! NE PRAVITE OD KUĆE OCA MOGA PRODAVAONICU!
REVNOST ME ZA KUĆU TVOJU IZJEDA.

Nedjeljna čitanja

Ez 47, 1-12
Ps 46, 2-3.5
Kor 3, 9-17
Iv 2, 13-22

Danas slavimo blagdan posvete Lateranske bazilike. Posvećena je Spasitelju, sv. Ivanu Krstitelju i sv. Ivanu Evanđelistu. Za razliku od bazilike Sv. Petra i Pavla, koja se nalazi izvan zidina grada Rima, Lareranska je bazilika unutar zidina. To je crkva rimskih biskupa, Glava i Majka svih crkava, povezuje sve crkve. Ovaj nam blagdan pomaže shvatiti smisao naših crkava. To su mjesta prisutnosti Boga u prostoru u kojem se ostvaruje dijalog između konačnog i beskonačnog, između čovjeka i Boga. ( U Starom zavjetu – Šator sastanka – prostor susreta dviju osoba, dviju volja, dviju sloboda, one božanske i one ljudske)

Sve religije imaju sveti prostor i vjeruju da je u njemu prisutno i „zatvoreno“ božanstvo u koje vjeruju. Odvajaju sveto od profanog – svjetovnog i stvaraju dojam da je svjetovno bezvrijedno, a da samo ono sveto omogućuje susret sa božanskim. I za Izrael Hram je stan Božji, tu je Bog blizak svome narodu, tu pomaže više nego izvan Hrama. Hram je centar svega. Zato su „bogohulno“ zvučale Kristove riječi glavarima svećeničkim da će srušiti Hram i u tri ga dana ponovno izgraditi.

U Salamonovoj molitvi Bog ostaje onozemni, nedostupan i ne može se zarobiti u nekom prostoru. Ipak približiti će se čovjeku biću ovozemnom omeđenom prostorom. Tako hram postaje duhovni prostor u kojem se obraćamo našem Bogu u duhu i istini. Iskrena duhovnost i iskrenost preduvjet je ostanku Boga u našem prostoru, u našem hramu u našim crkvama u kojima se osjećamo sinovima Božjim i braćom međusobno. Kada bismo mogli takve odnose preslikati i u naše obitelji sa sigurnošću i ponosom mogli bi reći hram smo Duha Svetoga, kraljevsko svećenstvo, narod izabrani!

Novi zavjet Krista postavlja u ulogu Hrama. Uz materijalni Hram – crkvu, nešto konkretno i opipljivo, Krist podiže „duhovni Hram“. Krist je kamen živi i kršćani se kao živo kamenje ugrađuju u taj duhovni dom. Isus to pokušava objasniti istjerujući trgovce iz Hrama, ali u to vrijeme nitko ga ne razumije. Tek poslije Njegove smrti i uskrsnuća postaju jasne Njegove riječi o obnovi Hrama u tri dana, kao i riječi upućene nama: “Hram ste Duha Svetoga, kraljevsko svećenstvo, narod izabrani“ To je upozorenje da postoji i naš osobni Hram – mi sami. Briga i odgovornost za taj Hram dana je nama. Kamenje koje ugradiše naši djedovi i očevi gubi sjaj, pomalo otpada. Bilo bi dobro skupiti otpalo kamenje i vratiti ga na njihovo mjesto, urediti oko Hrama i u Hramu. Tako uređen prostor ne smije se dirati! Kada to netko učini, a učinili su, moramo ih upozoriti da onaj koji uništava, upropasti Božji hram strada, bude od Boga uništen. Treba posebno naglasit da su kosti koje sve više pronalazimo, iskapamo dio tog Hrama. Već smo u našim razmatranjima spomenuli da mi ne želimo biti suci rušiteljima Hrama, našeg Doma, koji smo bili i biti ćemo uvijek spremi braniti. Kazna će, kao što je rečeno, izreći Sudac povijesti, Kralj svega svijeta.