4. korizmena nedjelja – Sredoposna
Trpimir Benković
STARO UMINU, NOVO, GLE NASTA!
TREBA SE VESELITI I RADOVATI, JER BRAT TVOJ BIJAŠE MRTAV I OŽIVJE, IZGUBLJEN I NAĐE SE!
Nedjeljna čitanja
- Jš 5, 9a. 10-12
- Ps 34 (33)
- 2 Kor 5, 17-21
- Lk 15, 1-3 11-32
Današnja korizmena nedjelja zove se i „Radosnica“. Izabrani narod dolazi u obećanu zemlju, a Bog oprašta sve propuste i miri se sa svojim narodom. Liturgijska čitanja govore o pomirenju, što je preduvjet za dijalog ljubavi Boga s čovjekom, ali i čovjeka s čovjekom. Koristimo sakrament pomirenja – sakrament ispovjedi da doživimo Očevu ljubav i postanemo i sami sposobni opraštati.
Dolaskom u zemlju obećanja počinje novo razdoblje u životu izabranog naroda. Prestaje potreba Jahvinih darova, pa mana ustupa mjesto bogatom životu u daru blagoslovljene i plodne zemlje. Prisutnost Božju izabrani narod odsada će doživljavati u plodovima svoga rada. Prijelaz iz ropstva u slobodu je dovršen. Prošlost bijede, nevjere i mrmljanja je izbrisana – “Danas skidoh s vas sramotu egipatsku.” Izabrani narod slavi Pashu, blagdan oslobođenja, slavi prvi Uskrs u obećanoj zemlji.
Pavao u opisu apostolskog služenja također govori o pomirenju. Mir, sreću, radost u dušu unosi samo skrušena ispovijed: “Oče sagriješih!” Kršćani su Kristovom žrtvom postali novi ljudi. Moraju odbaciti starog čovjeka sa svojim zlim sklonostima, a radosnu riječ pomirenja Boga i čovjeka pronositi svijetom.
Prispodoba o rasipnom, izgubljenom sinu, odnosno, o milosrdnom ocu, svjedoči da je ljubav jača od grijeha. Otkriva veličinu očinskog praštanja. Sinovi griješe, a Otac ide u susret obojici – sinu koji je svjestan svije pogreške i onome koji to nije.
Mlađi sin, nakon što je prokockao svoj dio nasljeđa, svjestan da je do sada lutao, gubio dragocjeno vrijeme. Donosi zrelu odluku i vraća se Ocu. Otac, koji se nada njegovom povratku, ganu se, potrča, padne mu oko vrata i izljubi ga. Iskreno ganut kaže: “Sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.” Stariji sin ponosan je na svoju čestitost i pravednost. Njegovo farizejsko ponašanje (Bože hvala Ti da nisam kao ostali ljudi) drži ga u uvjerenja lažne pravednosti i bezgrešnosti. Nije sudjelovao na gozbi pomirenja svoga brata, nije poslušao oca. Ponaša se kao i mlađi brat prije pomirenja, griješi.
Poučeni prispodobom o izgubljenom sinu, pokušajmo ne upasti u zamku lažne svetosti i bezgrešnosti. Neka ovo bude poticaj i nadahnuće u našem pomirenju s Ocem, da smo i mi spremni oprostiti svome bratu. To smo, kao narod, učinili prije tridesetak godina, kada smo i mi konačno „stigli“ do obećane zemlje, konačno postali slobodni u svojoj Domovini i počeli u miru i slobodno slaviti Uskrs. Oprostili smo svojoj subraći što nisu bili domoljubni i čovjekoljubni. Bogoljubni nisu bili, kao ni sada, ali to smo znali i prihvatili. Oprostili smo i sve zločine, za koje nitko ne odgovara. Ali za potpuni oprost potrebno je nedjela i propuste priznati, za njih se iskreno pokajati i ubuduće raditi drugačije. Na žalost, takvo je ponašanje izostalo i iskreno pomirenje se nije dogodilo. Tako je izostao dijalog ljubavi s Bogom i bližnjim. Radi se kao i dosada, zločini i nedjela se skrivaju, o njima se ne govori, nitko ih se ne odriče i za njih ne traži oprost. Zlonamjerno se ističu, uveličavaju, izmišljaju i krivotvore djela samo jedne strane, za koja je višestruko odgovarala, bila proganjana i na žalost ubijana bez suđenja. Sada treba i zabraniti sjećanja na te žrtve, a da o iskapanju posmrtnih ostataka i ne govorimo. Na Mirogoju se već 80 godina ne može dostojno obilježiti posljednje počivalište za one malobrojne koji su nas zadužili. Hrvati, sramite se!
U novije doba svjedočimo iskapanju naših branitelja iz hrpe smeća i životinjskih lešina. Užasno! Nema tako iskrenog pomirenja i ne može se naprijed! Zato Hrvati opet četvrtu korizmenu nedjelju u ožujku 2025. godine ne mogu zvati Radosnica. Naša subraća nisu nađena, mrtvi su i ne možemo ih oživiti, ali moramo ih se sjećati, tražiti i s dužnim poštivanjem pokopati. Dok to ne učinimo nema pomirbe s beštijama koje su odgovorne, ali nema pomirbe i s Milosrdnim ocem, jer to su i njegovi sinovi koji se nisu vratili, koje neće dočekati. Nema gozbe.
Zato zlonamjerni, korizma je vrijeme milosti, molitve i dobrih dijela. Pokušajte to bar malo iskoristiti, možda čujemo: „Oče sagriješih!“ Kada to čujemo moramo i mi reći skidamo s vas sramotu poraća svih vrsta i svih vremena. Tako bi mogli naprijed!
