5. korizmena nedjelja – Gluha
SMRT NA KRIŽU NIPOŠTO NIJE KRAJ
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Jr 31, 31-34
- Ps 51 (519
- Heb 5, 7-9
- Iv 12, 20-33
Novi savez, o kojem često govorimo zadnjih nedjelja, posebno se danas naglašava. Kristovim dolaskom na svijet uspostavlja se nova veza između Boga i čovjeka. Nema krvi žrtvenih životinja, nema zapisa, pa bili oni i u kamenu, nego se prinosi Sin Božji. Kakvo je zlo učinio da je zaslužio takvu tešku kaznu? Jesmo li i mi sukrivci Njegovih patnji i muka? Jesmo li i mi dio zaluđene, neobjektivne i zlonamjerne gomile koja je vikala i još uvijek viče: “Raspni ga!” Jesmo li i mi danas svojim lošim ponašanjem, pogreškama i propustima opet razapeli našeg Spasitelja? Služba riječi odgovara na ta pitanja i pojašnjava smisao Kristove žrtve – nema proslave bez križa.
Izabrani narod je, zbog svog ponašanja, često bio u kušnji, u teškim situacijama kada se pitao: Gdje je Bog naš?” Prorok Jeremija opisuje jednu od takvih situacija, ali i govori o spasonosnom rješenju – naviješta Novi savez. To je Savez koji će Gospodin upisati u naša srca i duše. Takav će Savez biti neizbrisiv, biti će trajan i temeljiti se na osobnom susretu s Bogom.
Poslanica Hebrejima kratko i jezgrovito opisuje temelj Novog saveza, Kristovu potpunu poslušnost i spremnost na žrtvu. Židovski učitelji razlikovali su tri načina molitve – molitva u šutnji, vapaj i suze koje nadvisuju sve. Isus je sve to prošao, prihvatio Božju volju i svojom mukom i smrću na križu omogućio i nama sudjelovanje u uskrsnuću, u konačnom spasenju.
Biti “uzdignut” na križ, to je “čas” objave Novog i konačnog saveza i konačni sud svemu zlom i nevaljalom. Smrt na križu nipošto nije kraj, već naprotiv, to je novi početak. Nakon takvog početka kraja više nema. Posijano pšenično zrno ne propada, nego donosi plod. Tko to ne prihvati i opredijeli se za ovozemno, svrstava se u gomilu koja još uvijek viče raspni ga. Tko prihvati, zaista je sudionik Novog saveza. Po krštenju u srce i u dušu upisan je Savez s Bogom. Upisan je pozitivni nemir, koji tjera naprijed, koji donosi neshvaćanja, progone, omalovažavanja, ali i zadovoljstvo, spokoj i mir, jer srce i duša nisu prazni. Zato ne bolujemo od suvremene bolesti ispraznosti, beznađa, omalovažavanja i nepoštivanja svega i svakoga oko sebe. Savez je zahtjevan, ali krijepi, oplemenjuje, daje nam osjećaj korisnosti. Izabrati s Kristom nositi križ, znači s vjerom i nadom očekivati da nas počasti Otac. Ali ako upisano izbacimo, izbrišemo ili zanemarimo ostaje u nama velika praznina. Tada nastupa zlo, koje se ponaša kao voda. Gdje naiđe na prazninu ispuni je, ulije se. Ispumpati, ukloniti zlo nije nemoguće, ali traži dodatni trud i muku. Hoćemo li naći odgovarajuće pumpe kojima možemo ukloniti zlo koji se iz poganske Europe kroz razne konvencije ulijeva u naša dvorišta, u naše domove, srca i duše? Hoćemo li ipak pokazati namjeru Dom obraniti? Hoćemo li ga braniti od domaćih prljavih voda punih komunističkog protunarodnog smeća. Za Dom braniti uvijek bi morali biti spremni!
Prošle nedjelje spomenuli smo Domovinski rat i zapitali se nije li to opomena da svoje obveze iz Saveza ne poštujemo. Možda i mi vičemo: „Raspni ga!“ Ponosni smo na svoje kršćanske korijene. Uz Boga smo se rađali, rasli i umirali. Zbog Boga smo stradavali, ali i pobjeđivali, s Bogom živjeli i svoju djecu odgajali. Tako treba i nastaviti, jer to je jedini način održati Savez i preživjeti i ubuduće.
