Majka Božja i Hrvati
Natalija Kivač
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Tema Isusova majka kod prvašića uvijek počinje na isti način: „Vjeroučiteljice, učili smo da je Isusova majka Marija. A koja je prava jer ih ima jako puno!“ Da, većina pomisli na mnogo slika i kipova, a poneki i na svetište koje poistovjećuju s Majkom Božjom. Objasnila sam im kako to da je tako „puno Majki Božjih“, makar je samo jedna prava – Marija i osmislila sam zadatak za koji su mi poslužile slike različitih prikaza Marije, Isusove majke. Prezentirala sam im redom Majku Božju Lurdsku, Guadalupsku, Fatimsku, Bistričku, Trsatsku, Sinjsku, Molvarsku, Kamenitih vrata i Remetsku. Uz svaku sliku ispričala sam im zgodu iz povijesti istoimenog svetišta. Njihov je zadatak bio pratiti boje odjeće Majke Božje, jer će jednu oni obući i uočiti što im je osim, dakako Isusa, zajedničko.
Nakon nekoliko rečenica o sv. Bernardici pokazala sam im svetište i crkvu, a kada smo se nakratko uživo uključili u Youtube kanal Lourdes TV-a, jedna je djevojčica komentirala: „Kao da sam tamo! Baš je čarobno to mjesto, nije Majka Božja bezveze odabrala gdje će se pokazati Bernardici.“ Zanimalo ih je smiju li ljudi koji tamo dođu nositi vodu preko granice, i koliko litara smiju ponijeti sa sobom. Prepoznali su, bez da sam ja to spomenula, ljekovitost lurdske vode. Obećala sam im donijeti i pokazati malu bočicu s lurdskom vodom koju sam nedavno dobila od hodočasnika iz moje rodne Župe Sv. Jurja u Trnju.
Nakon nekoliko činjenica o Gospi Guadalupskoj najavila sam im portugalsko svetište s kipom Gospe Fatimske. Jedna je djevojčica bila neuobičajeno nemirna. Bojeći se da se ne osjeća dobro rekla sam joj da, ako treba, može izići osvježiti se. Međutim, uzrok njezina nemira bila je nestrpljivost i nevjerica: „Jeli mi u Hrvatskoj nemamo Majku Božju?“ ,,Ma, evo ih, sad su na redu Majke Božje u Hrvatskoj!” – vedro sam joj uzvratila. Kad sam pokazala Majku Božju Bistričku, nekoliko je vjeroučenika prepoznalo crni kip, na moju veliku radost, jer su tamo već bili. Nekoliko ih je donijelo licitarska srca, jer je to znak Hrvatske. Nakon Trsatske uz Sinjsku sam napisala Gospa, a ne Majka Božja. „Tu pozna moja baka! U Dalmaciji Majku Božju zovu Gospa, jeste li vi to znali?“ – ozareno me upitao dječak. Znala sam! Onda nam je dječak, sinjsko dijete, ponosno ispričao da cijeli svijet zna za Sinj po Sinjskoj alki koje ne bi bilo da Majka Božja nije spasila Sinj „u nekom ratu“.
Molvarska im je izgledala k’o Bistrička bez crne boje, i s nekim čarobnim štapićem.
Majka Božja od Kamenitih vrata im je izgledala jako poznato. Nakon nekoliko pogađanja – otkrili su da je to zagrebačka Majka Božja. Ali im nikako nije bilo jasno kako vrata mogu biti kamenita. Valjda je zid Majka Božja čudesno pretvorila u vrata – pogađali su.
Nisam uočila, odnosno promaknulo mi je da sam u prezentaciju uvrstila fotografiju Majke Božje Remetske ispod koje je pisalo Zagovornica Hrvatske. Čim je to uočila, neuobičajeno nemirna djevojčica zabrinuta zbog „hrvatskih Majki Božjih” vidno smireno je primijetila: „Hvala Bogu, Hrvati imaju više Majki Božjih nego cijeli svijet zajedno. Znači da ju jako vole. A valjda i ona njih.“ Složila sam se! Ne moram isticati da su zadatak bez greške odradili. „Obukli“ su „svoju“ Majku Božju. Neki su joj dali i ime. „Ako cijeli Sinj ima svoju Majku Božju, mogu i ja imati jednu“, potiho je izgovorila djevojčica, privinula listić zadatka na prsa, poljubila ga i pažljivo zalijepila u bilježnicu. Idući sat me čeka malo povijesti umjetnosti: zašto je plava, bijela ili zlatna boja Majke Božje.
