Sveti Bonaventura

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u prosincu 2018. godine (12/2018).

Razgovor s fra Orlandom Todiscom

Znamo da ste kao filozof i teolog oduševljeni svetim Bonaventurom. Možete li ukratko prikazati glavnu poruku ovoga velikoga franjevačkog učitelja?

Već jednom riječju – kružnost (cirkularnost) – po kojoj se najbolje opisuje da ništa što postoji ne treba biti izbačeno, zato što ništa nije nepotrebno ili bi trebalo biti ostavljeno nasamo – može prikazati njegovu misao. Sve je dragocjeno, bilo osobne spoznaje kao i njihova povezanost s drugima. Bonaventura je u svojoj teologiji u svemu stvorenome otkrio onu poveznu snagu (kohezivnu snagu). On pokušava dati glas svim glasovima, kako bi se stvorio sklad, koji bi bio vođen poštivanjem najosnovnijih načela – misliti i planirati. Njegovo shvaćanje svijeta zapravo je kružno – određeno trima koracima, tj. djelima koja potječu od Boga, djelima koja se Bogu vraćaju i djelima koja se nalaze između vremena i vječnosti. Prva djela ili prvi čini imaju Boga kao autora, druga čovjeka, treća Krista. Izlazak (exitus) svijeta ni iz čega djelovanjem Boga čudesno je povezan s povratkom (reditus) djelovanjem čovjeka – čovjek je slika Božja. Božje djelovanje je trojstveno, ljudsko djelovanje je zajedničarsko – oboje je ukorijenjeno u Kristu. U kontekstu ovakve slike svijeta značajno mjesto zauzimaju sva pojedinačna znanja, koja prelaze vlastita područja i dolaze do istoga ishoda – ljepota svega stvorenoga i Božja veličina. U tomu se nalazi izvor franjevačkog optimizma, prema kojem je svemir poput jedne sfere kojoj se središte nalazi posvuda – prema tome, svaka točka može biti i središte i periferija.

Kako sv. Bonaventura razumije krizu čovjeka? I još važnije, što predlaže kako bi se ona nadišla?

Oduševljenje sv. Bonaventurom događalo se u meni onda kada sam shvatio koliko je njegova filozofsko-teološka misao zapravo razrađivanje Franjinih zamisli. Zajedno sa sv. Franjom Asiškim, Bonaventura izvor svakoga zla ponovno vidi u pohlepi za posjedovanjem; on odbija ideju po kojoj bi se prema svijetu ponašalo kao prema nekakvom plijenu. Svijet je dar koji treba uljepšati, umjereno uživati u njemu. Poziva nas da razmislimo o svome pogledu na svijet, koji uvijek ostaje ili dar, koji treba dodatno razviti, ili izvor (rudnik), koji treba do kraja iskoristiti. Stvari nam dolaze onako kako im mi idemo ususret. Ako je svijet Božje stvorenje, onda ga treba uzdići i ostvariti njegove veće mogućnosti. ‘Gospodarit ćeš pticama na nebu i ribama u moru…’, piše u Knjizi Postanka. Čovjek se ne smije dopustiti nadići od stvari, nego ih pravilno razviti. ‘Gospodarit ćeš’, tj. bit ćeš dominus (gospodin), u tomu se ne misli ništa loše ili nasilno, nego baš pravo gospodstvo. Naravno da su stvari u korist čovjeka. Međutim, treba odmah naglasiti da je čovjek stvoren za Boga, na čiju je sliku i stvoren. Nije pravedno prekinuti taj slijed i zaustaviti se na čovjeku, tvrdeći da je sve stvoreno samo ‘za čovjeka’. Na vrhu se ne nalazi čovjek, nego Bog, jer sve stvoreno treba biti dostojno Boga, tj. objavljivati njegovu veličinu i postati sposobno u veličanju Boga. Nije Bog u službi stvorenoga ili čovjeka – zbog čega su nastala mnoga povijesna otuđenja i zastranjenja – nego stvoreno i čovjek u službi Boga. Dakle, stvoreno i čovjeka treba veličati upravo zbog ovako shvaćene njihove uloge.