Marija – majka nade
Fra Vladimir Vidović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2024. godine (5/2024).
Krepost nade odgovara čežnji za srećom što ju je Bog stavio u srce svakoga čovjeka; ona obuhvaća očekivanja što ih nadahnjuju ljudske djelatnosti; pročišćuje ih i upravlja prema Kraljevstvu nebeskom; čuva od malodušja i podržava u svim trenucima napuštenosti, širi srce u iščekivanju vječnog blaženstva. Polet nade čuva od sebičnosti i vodi k radosti ljubavi, zapisano je u Katekizmu Katoličke Crkve o kreposti nade.
Što više shvaćamo Božju veličinu, to više za njim težimo, ali i strahujemo hoćemo li tamo stići sa svojim slabostima. Predali bismo se malodušju kad ne bismo imali pomoć kreposti ufanja ili nade. Naš je život ispunjen mnoštvom raznih nada. Ako temeljimo svoj život isključivo na malim nadama, tada je on besmislen, jer male nade ne mogu riješiti osnovni problem čovjekova života, a to je smrt. Ako pak svoj život temeljimo na velikim nadama (ovosvjetskim utopijama, „raznim –izmima“), ni one ne daju odgovor na pitanje čovjekova smrtnog života. Što, dakle, činiti ako ni male, a ni velike nade nikamo ne vode? Prestati se nadati? Ali, kako uopće zamisliti život bez nade?
Posebno bih istaknuo primjer Blažene Djevice Marije, koju osobito častimo u mjesecu svibnju, kao pravi primjer nade jer ona je majka nade. Zbog nje nismo siročad: na nebu imamo majku – svetu Majku Božju. Ona nas uči kreposti čekanja, pa i onda kada se sve čini besmislenim: ona se uvijek uzda u Božje otajstvo, i onda kad se čini da ga nema zbog zla u svijetu. Neka Marija, Isusova Majka koju je Isus darovao svima nama, trajno podupire naše korake i uvijek govori našem srcu: “Ustani! Gledaj prema naprijed, gledaj obzor”, jer ona je Majka nade.
Znakovi nade mogu za nas biti i drugi ljudi, koji možda prije svega ne govore nešto veliko o svojoj vjeri i nadi, ali mi ipak osjećamo da oni žive iz duboke nade. Svi smo mi već susreli takve ljude i oni susreću nas. Ljude kod kojih se pitamo, odakle im tolika snaga da se brinu za bolesne članove obitelji; odakle im strpljivost prihvatiti invalidno dijete; kako uspijevaju da u svojoj žalosti za gubitkom drage osobe ne propadnu; kako to da su uvijek veseli, optimistični i puni nade.
Svi mi trebamo takve svjedoke nade, koji i nas prihvaćaju na svom putu, koji nas jačaju u našoj nadi i daruju nam novu nadu. I sami smo pozvani biti takvi ljudi koji će po svome djelovanju i govorenju uvijek iznova obrazložiti svojim bližnjima svoju nadu, biti takvi ljudi koji su spremni na odgovor svakomu koji od nas zatraži obrazloženje nade koja je u nama. Lako se može potonuti u beznađe i očaj koji nas udaljava od Boga i koji nas čini nesretnim.
Benedikt XVI. u svojoj enciklici „Spe salvi“ daje kršćanski odgovor na čovjekovo pitanje o smislu ili besmislu nade: Samo Velika Nada – Isus Krist – spašava. Bez te Velike Nade sve ostale male i velike nade su zaista najgore od svih zala. Kršćanska vjera u Boga oblikuje i mijenja čovjekov život. Imati nadu, nečemu se nadati, to je za nas ljude vrlo važno, životno važno. Tko više nema nade, tko se više ne može nadati, taj je u sebi već mrtav, taj je umro, iako tjelesno još živi, iako njegovo srce još kuca.
Nemojmo dozvoliti da se u našem životu izgubi nada, nego još više stavimo svoje povjerenje u Gospodina koji jedini daje smisao našem životu.
