O ništavilu i strpljenju

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).

I vrijeme u kojem živim i mjesto na kojem se nalazim daju mi posebnu priliku razmišljati o smrti, o prolaznosti i o (be)smislu. Nisam nešto posebno oduševljen, to moram priznati, okolnostima u kojima živim. I to je odgovor na pitanje: „Kako ti je tamo?“ Doduše, svakako pokušam nadodati u istoj ili sljedećoj rečenici da sam dobro s obzirom na okolnosti.

Rat ne jenjava. Štoviše, stanje se sve više komplicira. Otvaraju se nove fronte. Patnja se umnožava. Gaza. Zapadna Obala. Izrael. Libanon. Sirija. Iran. Čitam ovih dana nešto o kompromisima. Jedna strana tako zagovara ideju da su kompromisi čisti izraz slabosti. Drugi govore o kompromisu kao porazu. Treći kažu da bez kompromisa nema suživota. Četvrti će opet strogo govoriti o beskompromisnom pristupu izazovima jer samo takav pristup može dovesti do pobjede i zacrtanih ciljeva.

Amos Oz, meni tako omiljen i drag izraelski književnik, jednom je rekao da bi vjerojatno imao tristo godina da je živio negdje u Skandinaviji. To je izrekao kad mu je bilo sedamdeset godina. Ovdje zaista vrijeme istovremeno leti i gmiže, teče i kapa… Toliko se toga dogodi samo u razmaku od tjedan dana, a da ne govorimo o godinama.

Kad smo već kod brojeva, i oni su postali nekako bezlični. Preko četrdeset tisuća poginulih u Gazi, kažu. Stotinu tisuća ranjenih, kažu. Stotinjak ljudi koje Hamas još uvijek drži kao taoce. Stotine ili tisuće, tko to više zna, raketa koje idu sad na jednu stranu granice, sad na drugu, dok ovi prvi uzvraćaju na napad onih drugih. A patnja se množi. Oni koji bi mogli nešto učiniti da se rat zaustavi to ne žele. Oni koji možda i ne bi željeli u rat, moraju. Ljudi ostaju bez svega. Prisiljeni su seliti se iz jednog kraja u drugi. Žive u neizvjesnosti. U očaju. U tami.

Bezlični brojevi prolaze preko televizijskih ekrana, preko naslovnica internetskih portala i novinskih stupaca poput kolone mrava koji putuju iz jedne kolonije u drugu ili pak oblaka koji bezbrižno sele s jednog kraja obzora na drugi. Kao da nas se ne tiču ti brojevi, kao da su negdje zametnuti u svijesti i u sjećanju pa i ne djeluju tako važno, a još manje tako puno. A tek oni drugi brojevi i ratovi koji nas se još manje tiču i još nas manje dotiču. Tko zna koliko ljudi gine na dnevnoj bazi u nekom Sudanu, u nekom Kongu, u nekoj Nigeriji, u nekim drugim bezimenim zemljama i u nekim drugim bezimenim sukobima gdje se čovjek okrenuo protiv drugog čovjeka kao da to nije ništa posebno.

Imamo li se pravo nadati, kako kaže sv. Pavao, protiv svake nade (usp. Rim 4,18)? Ako gledamo ljudsku računicu, osobito u ovom komadiću svemira i ovom povijesnom trenutku, stvari ne djeluju baš vedro i ohrabrujuće. Valjda se zato često zagledam u križ na Kalvariji koji i dalje stoji dok se cijeli svijet okreće. Izvrnute su i vrijednosti. Izvrnute su i Njegove riječi. Križ postojano stoji, baš kao i prazan Grob nekoliko koraka dalje od Križa. U svemu ovom besmislu, jedino ta priča daje okus utjehe i nade.

Ovih sam dana dovršio čitanje knjige koja mi je već jednom bila u rukama. Radi se o knjizi poznatog češkog svećenika, teologa i psihoterapeuta Tomáša Halíka koja nosi naslov Strpljenje s Bogom. Moguće je da mi je baš taj naslov iznova privukao pažnju u ovim trenucima, kad se čini da bi Bog ipak mogao malo ozbiljnije intervenirati u našu povijest i nešto poduzeti vezano za patnju tolikih nedužnih ljudi koji su se našli u vrtlogu nasilja. Valjda je i normalno i logično da u ovakvim trenucima na vidjelo izlaze i da se naglas izgovaraju razna pitanja koja su dosad čučala negdje duboko u čovjekovoj nutrini. Zašto sve ovo zlo? Zašto Bog šuti? Zašto ne napravi nešto? Tim više što je ovo ovdje Njegov izabrani narod, Njegova izabrana zemlja, ta i sâm se rodio ovdje. Tim više što je ovo zemlja koju zovemo Sveta Zemlja, posvećena Njegovim životom, Njegovom smrću i Njegovim uskrsnućem. Zar ne vidi što se događa? Zašto ne siđe i ne obiđe ovaj svoj vinograd, kako ga zaziva sveti pisac (usp. Ps 80,15)?

Halík, na temelju evanđeoskog susreta Zakeja i Isusa, govori o Božjem strpljenju s nama i našem strpljenju s Bogom. Ako imate volje i vremena, knjiga je vrijedno štivo i zasigurno će obogatiti svoga čitatelja ili čitateljicu. Između ostalih tema kojima se Halik bavi u svojoj knjizi, na osobit način piše o pitanju Božje odsutnosti. U tom smislu govori kako „postoje tri vrste strpljenja s obzirom na Božju odsutnost: to su vjera, nada i ljubav“ (Strpljenje s Bogom, str. 9). Ovakva vremena puna neizvjesnosti i patnje izgledaju kao jedan dugačak ispit izdržljivosti. Složit ćemo se da i strpljenje ima svoje (ljudske) granice. Zato se i vjera, i nada, i ljubav suočavaju s iskušenjima te s vremena na vrijeme dosegnu vlastite (ljudske) granice. S druge strane, Bog, na osobit način po svojem milosrđu i opraštanju, neprestano nas šalje na put odvažnosti u pomicanju granica dok šapuće: „Učite se od mene…“ (Mt 11,29).

Ipak, jedan drugi ulomak Halíkove misli čini mi se posebno blizak i točan u ovom trenutku s obzirom na okolnosti u kojima živim. Dakako, ni ovo što je on napisao, a ni ovo što ja pišem, ne odnosi se samo na jednog čovjeka, na isključivo jedno mjesto na svijetu ili samo na jedan točno određeni povijesni period. Sve ovo, vjerujem, višestruko je primjenjivo. Halík kaže da je čovjek istovremeno stvoren i od onoga prolaznog i od onoga neprolaznog. Prah, prema biblijskom izvještaju o stvaranju, predstavlja ono prolazno. Na to nas podsjećaju riječi koje izgovaramo na Pepelnicu: „Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ No u izvještaju o stvaranju spominje se još jedan važan dio. Uistinu, mi smo prah, ali u taj prah, u čovjekove nosnice, Jahve, Bog, udahnuo je dah života (Post 2,7).

Nadahnut tim komadićem Svetog pisma, Halík izvlači zaključak o posljedicama zatvaranja djelovanju Duha Svetoga i redukciji samoga sebe samo na prašinu, na ono prolazno i ovozemaljsko. „Ako se čovjek zatvori djelovanju Duha – a to se zatvaranje zove grijeh – vraća se u ništavilo“ (Strpljenje s Bogom, str. 186). U bdjenju Velike subote tako snažno zvuči onaj otpjevni psalam koji se redovito pjeva bez glazbene pratnje: „Pošalji Duha svojega i obnovi lice zemlje!“ A još snažnije, baš u ovom kontekstu, zvuče riječi samog psalmista: „Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju. Pošalješ li dah svoj, opet nastaju, i tako obnavljaš lice zemlje“ (Ps 104, 29–30).

Nemoguće je oduprijeti se dojmu da hodamo po rubu ništavila, kao i da se čovjek često zatvara djelovanju Duha, kako to piše Halík. A zatvoriti sebe djelovanju Duha znači stvarati i graditi zatvore za druge, smatrajući ih ništa važnijima, bitnijima ili značajnijima od samog praha od kojeg smo napravljeni. Redukcija sebe i drugoga na prašinu, na bezlične brojeve, na smetnju koju treba maknuti ili ukloniti, otvara vrata za još više ništavila. Zato ni stanje nije osobito optimistično. Zato i na osobnoj i na univerzalnoj razini trebamo reset, koji teško mogu provesti nekakva vijeća sigurnosti, koja možda i vijećaju, ali nipošto ne ulijevaju povjerenje u sigurnost.

Na jednom drugom mjestu u Strpljenju s Bogom, Halík govori o tome što je zapravo šalom, mir. Znakovito je da se to poglavlje knjige zove „Vrijeme ozdravljenja“. On piše ovako: „Šalom je ponovno pronađeni mir. On znači pomirenje između Boga i čovjeka, između čovjeka i prirode, između osoba unutar obitelji, a također duboki mir u srcu pojedinog čovjeka – šalom je zahvalna radost zbog ozdravljenja, opraštanja, spasenja“ (Strpljenje s Bogom, str. 185). Neka to bude i molitveni završetak ovih mojih stranica. Maranatha. Dođi, vidi, obiđi ovaj vinograd i neka dođe vrijeme ozdravljenja, gdje će biti moguće opraštanje, kompromisi i spasenje. I gdje neće biti mjesta samo za osvetu i smrt, nego za život i suživot.