Tko (ni)sam ja? – II. dio
Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Promatraj stvoreni svijet
Čovjek sebe promatra kao dio svega stvorenoga. Koliko god on bio drukčiji od svega stvorenoga, ipak se osjeća dijelom cjeline. Upoznavanjem sebe čovjek ne hodočasti samo u vlastitu nutrinu, nego počinje sveobuhvatnije promatrati stvoreni svijet. Bonaventura je uvjeren da u „svemu stvorenome odsijeva Božja svemoć, mudrost i dobrota.“ (Put duha k Bogu, 1,10) Ulaskom u sebe čovjek ne bježi od stvorenoga svijeta, nego postaje svjestan vlastite ovisnosti o zemlji, zraku, vodi i sl. Tko sebe istinski poznaje, neće se bahato izdizati iznad svega stvorenoga, iako je čovjek kruna stvaranja, nego će u onomu što je iznad i izvan njega također prepoznati Boga: u stvorenju vidjeti odsjaj Stvoritelja. U takvome se pristupu rađa zdraviji pogled na prirodu, jer podvrgavanje stvorenoga ne bi smjelo voditi u iskorištavanje onoga što je darovano, nego na odgovoran odnos prema svemu stvorenome. U duhovnosti sv. Franje, kojom se hrani Bonaventurina teologija, cjelokupno stvorenje se smatra bratom i sestrom. Jednako kao što se prema bližnjima ophodi s pažnjom, ljubavlju i poštovanjem, čovjek bi se i prema prirodi trebao ponašati dobronamjerno, pažljivo i odgovorno. Odnos prema stvorenome postaje važniji, ako se u njemu ne vidi samo prostor za ljudsko djelovanje, nego ako se u njemu prepoznaje djelo Božje dobrote. Zato Bonaventura vapi: „Stoga, otvori oči, prikloni uho svoga duha, razveži svoje usne, uspravi svoje srce, da u svim stvorenjima ugledaš, čuješ, hvališ, ljubiš i poštuješ, veličaš i častiš Boga, da ne bi možda protiv tebe ustao sav krug zemaljski.“ (Isto, 1,15) Ako čovjek sebe promatra kao Božje djelo, zasigurno u prirodi neće vidjeti samo njenu nepredvidivost, silovitost i snagu, nego će po njenoj ljepoti i skladu dotaknuti Stvoritelja. Kada čovjek upozna sebe, sve oko njega postaje ljepše, važnije i smislenije. Nepoznavanje sebe ne vodi samo u kaotičan život, nego i u promjenu stava prema izvanjskome koje može za čovjeka postati prijetnjom, koja u njemu rađa strahom i bijegom.
Uzdigni se prema Bogu
Poznavanje sebe mijenja čovjekov pogled na život, na stvoreno, ali se itekako oblikuje i njegov odnos prema Bogu. Ulaskom u nutrinu svoga bića čovjek postaje svjestan Božje blizine, ali nema potrebu bježati iz svijeta, jer ga ne samo silazak u ponore vlastitoga biće, nego i izlazak u stvoreno, vode prema Bogu. Silazeći u sebe i izlazeći iz sebe, on se zapravo uzdiže prema Bogu. Iz toga razloga kršćanska molitva nikada nije bijeg od redovitosti vlastitoga života, često opterećenoga poteškoćama, nego silazak u srž onoga s čime se čovjek bori i susreće. Kršćanskom se molitvom kao uzdizanjem Bogu ne stvara varljivo uvjerenje o sretnoj budućnosti, nego se ulazi i u vlastite tame da bi se došlo do Svjetla. Shodno tomu, silazak u sebe nije pobožna introvertiranost, kao što izlazak iz sebe nije odlika ekstrovertiranih osoba koje su ponašanjem potpuno okrenute okolini i drugima. Poniranjem u sebe, čovjekov se duh uzdiže prema Bogu, a gledanjem stvorenih stvari se „uzdiže do spoznaje Božje moći, mudrosti i dobrote, i tako upoznaje Boga kao biće koje postoji.“ (Isto, 1,13) Gledajući vlastitu nutrinu, kao i stvoreni svijet, Bonaventura dolazi do zaključka da „Boga možemo promatrati ne samo izvan nas i u nama, nego i iznad nas.“ (Isto, 5,1) Kršćanska molitva kao privilegirano mjesto susreta s Bogom predstavlja istovremeno ulazak ili silazak u sebe, izlazak u svijet, ali, dakako, i uzlazak prema Bogu.
Čovjeku je moguće uzdići se Bogu, jer se prvotno Bog spustio do čovjeka po Isusu Kristu. Za Bonaventuru, Krist predstavlja „ljestve spasenja, koje popravljaju one prve ljestve što su bile slomljene u Adamu.“ (Isto, 4,2) Osim toga, nitko „ne može ući u sebe da bi u sebi ‘uživao u Bogu’ (Ps 36,4), osim po Kristu koji je rekao: ‘Ja sam vrata. Tko kroz mene ulazi spasit će se, i ulazit će i nalaziti pašu.’ (Iv 10,9)“ (Isto.) Čovjek do Boga dolazi po Isusu Kristu, koji je bio pri sebi i u sebi, ali je svojim životom uvijek upućivao na Oca, znajući da će njegov križ biti ne samo silazak u ponore smrt, nego i uzdignuće kako bi sve privukao k sebi. U Isusu Kristu se jasno vidjelo da se tek spuštanjem čovjek istinski uzdiže, jednako kao što izlaženjem iz sebe, čovjek (p)ostaje sposoban za Boga i otvoren prema drugima.
