Veliki petak – Muka Gospodnja
Trpimir Benković
Kršćanstvo nije malodušno, ne slavi patnju radi patnje i protivi se pasivnom ponašanju. Opisom muka pravednog sluge prorok Izaija najavljuje Kristovu muku i smrt. Najavljuje ulogu Krista Patnika kojeg njegov narod odbacuje, ali Ga Bog proslavlja po uskrsnuću. Trpljenje postaje izvor spasenja, za pojedinca koji prihvaća Božju volju i tako nalazi mir i za cijelo čovječanstvo – “poput ovaca smo lutali, mnoštvo će biti opravdano Njegovim patnjama.”
Isusovom mukom počinje suđenje knezu ovoga svijeta. Ljudi se počinju dijeliti po tome kakvo se stajalište zauzima u odnosu prema Kristu. Smrt na križu najsramotnija je kazna kojom su kažnjavani politički buntovnici i odbjegli robovi, a privilegirani rimski građani bili su izuzeti od takvog kažnjavanja. I na taj način htjelo se obezvrijediti, osramotiti i onemogućiti Kristovo poslanje. Prihvatiti “ludost križa” , a to ne moraš, jer si Bog, doista je ludost. Takva žrtva zaista postaje Žrtva, a veliko je pitanje koliko smo mi toga svjesni. Kraj ove doista teške korizme, dani Svetog trodnevlja i blizina Uskrsa možda pomognu.
Obredi Velikog petka sumorni su i tužni. Ostajemo bez riječi pred otvorenim Kristovim grobom ponovno razmišljajući o nepravdi koju trpi pravednik. Nažalost, naš narod ima gorko iskustvo Drugog svjetskog rata, a poglavito poraća (to je poslije „oslobođenja“) i nedavnog Domovinskog rata. Nismo li i mi svečano dočekali svoje izbavitelje (i to baš na Cvjetnicu) da bi ih se vrlo brzo odrekli i dopustili da im sude neki novi farizeji i Pilati. Neće im, naravno, naći krivnje, ali će opet biti puštene razne barabe, a pravednici nastradati. Neshvatljivo da su ga Njegovi dali razapeti, a da mi ostali to kroz povijest ponavljamo. Kriv je što se rodio, neki su „znanstveno“ dokazivali da se nije rodio ( i to je poslije oslobođenja), ali su Ga svejedno ubili, a onda je bio i posthumno kriv, jer je uskrsnuo. Oprati ruke, kao Pilat, ne opravdava, ne prihvaća se, jer i svaki od nas mora nositi svoj križ. Neki će ga odbiti, neki podmetnuti subraću, neki zadužiti druge, a neki će ga strpljivo prihvatiti i svojim ga ponašanjem pretvoriti u križ dostojanstvom i ponosom ispunjenog života i smjerokaz prema konačnom cilju.
Težak je i tužan Veliki petak i često nam se čini da Bog šuti. Činilo se da šuti i na “onaj” Veliki petak, ali tog tužnog petka spašen je svijet, spašeno je čovječanstvo. Bog je zaista zašutio i pokazao nam da i šutnja ima moć. Sjećamo li se one šutnje stotinjak tisuća mladih na Jelačić placu, koji skrušeno i ponizno stoje pred krhkim čovjekom u bijelom? Nije li to čudo? Doista je to čudo, kao što je čudo i prazan grob u nedjelju ujutro. Poslije takvih čuda tišina i šutnja više nemaju mjesta u našem životu. Dragi vjernici, subraćo i sunarodnjaci živite glasno i jasno!
