13. nedjelja kroz godinu
Trpimir Benković
VI STE BRAĆO NA SLOBODU POZVANI!
Nedjeljna čitanja
- 1 Kr 19, 16b. 19-21
- Ps 16 (15)
- Gal 5 1. 13-18
- Lk 9, 51-62
Svaki poziv, kojeg želimo savjesno i odgovorno obaviti, je težak i zahtjevan. Poglavito je to duhovni, svećenički, proročki poziv. Traži korjeniti raskid s prošlošću, s uhodanim navikama, stvorenim kompromisima. Ostvaruje se u nutrini srca i traži odricanje od zemaljskih dobara, obiteljskih veza, neodlučnosti i površnosti, a spremno i radosno prihvatiti služenje Bogu. Današnja služba riječi govori o dva paralelna, ali različita poziva u službu Bogu i naviještanju Njegove Riječi.
Elizej je imućni ratar i mora sve ostaviti, ako odluči prihvatiti Božji poziv. Poziv je nepredvidiv, kao i svaki Božji zahvat u naš život. Mora se odlučiti za sigurnost dosadašnjeg života ili sve ostaviti i poći za Ilijom. To znači poći putem neshvaćanja, neprihvaćanja, nesigurnosti u budućnost. Poziv je hitan, trenutak je neodgodiv. Elizej sve ostavlja i ide za glasom koji zove. Smatra to svečanim trenutkom, priređuje oproštajnu gozbu, jer mu Ilija ostavlja vremena oprostiti se od svojih.
Pozivu treba odgovoriti radosno i slobodno, govori apostol Pavao. Za slobodu nas Krist oslobodi. Nije to sloboda tijela, već sloboda čovjeka u Duhu, shvatiti da je Zakon ispunjen u jednoj rečenici: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Pavao to objašnjava Galaćanima, kao i svima nama, jer postoji opasnost ponovnog vraćanja u jaram ropstva “tijela”, poganskog razvratnoga svijeta ili u jaram Zakona kako ga tumače židovski učitelji toga vremena. Krist stalno naglašava da je srušio carstvo grijeha, a da je Zakon dopunio novom i najvažnijom odrednicom – ljubite jedni druge.
Slijediti Krista znači prihvatiti neudoban i nesiguran život, prihvatiti novi način života. Naglasak ipak nije na siromaštvu i celibatu, nego na navješćivanju Kraljevstva Božjeg. Treba se odlučiti i prihvatiti rizik poslanja, odreći se samoga sebe i to bez odlaganja – odmah (Isus ne ostavlja vremena za odluku i opraštanje s najbližima, to je poziv višeg stupnja). Težak je i zahtjevan. Zato mi koji ga nismo izabrali trebamo i moramo pomoći, a poglavito poštivati i cijeniti naše svećenike, redovnice, biskupe, pape. Znamo da su i oni samo ljudi sa svim slabostima, da mogu griješiti. Ipak radno mjesto je na oltaru, svi ih vidimo, poziv je zahtjevan i vrlo odgovoran, od njih se mnogo očekuje, a mi smo u tim očekivanjima nekada prezahtjevni i neobjektivni. Ipak postoji letvica visoko postavljena, a očekivanja su da se ona preskoči, ili da se bar stalno preskače. Možda se neće preskočiti svaki put, ali mi moramo steći dojam da se želi preskočiti.
Samaritansko selo slika je svijeta u kojem živimo, koji prema Isusu i prema nama pokazuje prezir, pa čak i mržnju. Zazvati Božju kaznu na one koji nas odbijaju, ne prihvaćaju, značilo bi postati kao i oni, prazni Duhom. Ali baš se takvi pozivaju na slobodu, demokraciju i prozivaju nas mrziteljima, zaostalima. Doveli su nas u Europu, koja se odrekla svojih kršćanskih korijena, podupire neprirodna ponašanja i zakone, ne cijeni i ne štiti život. Svejedno, sjetimo se da je Zakon dopunjen – ljubite jedni druge i da na taj poziv treba odgovoriti bez odlaganja – odmah, a dobroga Boga moliti da bude s nama. Preživjeli smo i opstali u vrlo lošijim okolnostima, pa se nadamo, da ćemo uz Božju pomoć prebroditi i ove nove i još nepoznate poteškoće. Sada nas ne zatvaraju i ne ubijaju, ali nam žele ubiti slobodu Duha. Ovi su opasniji! O tome treba otvoreno i glasno progovarati, jer i to je poziv višeg stupnja. Ako šutimo svima nam se letvica sramotno i nepotrebno srozala. Kada klinci budu preskakali takvu letvicu zapitajmo se braćo da li smo na slobodu pozvani?
Sveti Petar i Pavao
DOBAR SAM BOJ BIO, TRKU ZAVRŠIO, VJERU SAČUVAO.
TI SI PETER – STIJENA I NA TOJ STIJENI SAGRADIT ĆU CRKVU SVOJU.
Čitanja
- Dj 12, 1-11
- Ps 34 (33)
- 2 Tim 4, 6-8. 17-18
- Mt 16, 13-19
Današnja svetkovina posvećena je dvojici najvećih Isusovih učenika. Različito su došli do iste spoznaje. Petar je ostavio sve i krenuo za Isusom, a Pavao je prošao težak put mržnje, sumnje i progona neistomišljenika, da bi na kraju, uz Božju pomoć, shvatio isto što i Petar, Isus je pravi Bog i pravi Čovjek. Obojica su svoje apostolsko poslanje potvrdili mučeničkom smrću. Zaslužni su i za našu vjeru, jer smo na temelju njihovih svjedočenja i poslanica spoznali istinu i povjerovali. Dokaz je to da se Božja mjerila u mnogome razlikuju se od ljudskih. Zbog njihovih postupaka i života prije apostolskog djelovanja, a po ljudskim mjerilima, vjerojatno nikada ne bi postali vodeći promicatelji kršćanstva. Danas bi rekli neće biti ministri ( iako bi Pavao, bar u onoj prvoj fazi, to mogao).
Starozavjetni prorok opisuje Petra u tamnici koji simbolizira progonjenu Crkvu. Kroz povijest, pa i do naših dana, uvijek je postojao neki Herod kojem je bilo zadatak progoniti, blatiti i napadati sve vezano uz vjeru i Crkvu. Ali uvijek je do sada svjetlost obasjala ćeliju, padali su lanci i željezna su se vrata sama otvarala.
Apostol Pavao piše posljednju poslanicu, opisuje svoj položaj pred odlazak. Ostavlja nam duhovnu oporuku – dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Gledajući na svoj misionarski rad može reći: “Gospodin je stajao uza me, On me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka”. Uspoređuje svoj život sa žrtvom ljevanicom (vino, ulje ili voda lijevalo se po žrtvama). Iako zatočen, nepravedno optužen, ostavljen od prijatelja i očekuje smrtnu kaznu nije klonuo duhom, već se pouzdaje u Gospodina. Moli skrušeno i ponizno za Božju pomoć svjestan da sve što je u apostolskom poslanju učinio nije njegovo djelo, već Gospodnje i zato samo Njemu ide slava.
Evanđelje govori o obećanju. Krist će na Petrovoj vjeri, kao na sigurnoj i čvrstoj stijeni, izgraditi svoju Crkvu, koja će biti vječna i neuništiva, jer vrata je paklena neće nadvladati. Predaje mu ključeve kraljevstva nebeskog, nauk i vodstvo. Postaje vidljivi namjesnik Kristov, postaje prvi papa.
Simbolika temelja Crkve preslika je i na Crkvu u Hrvata, na naš Narod. Progonili su nas i još nas progone, ali izabrali smo kao Narod i kao pojedinci čvrstu stijenu povjerenja u Boga. Zato smo i opstali, a svjetlost je obasjala mnoge ćelije, mnogo je lanaca palo i mnoga su se željezna vrata otvarala. Mnogi su ipak stradali i zadužili nas. Zbog njihove žrtve treba nastaviti u vjeri u Boga i Domovinu, ustrajati da bismo jednom mogli i mi reći dobar smo boj bili, trku završili, vjeru sačuvali! To sigurno ne mogu ili neće moći oni koji se nisu potrudili dostojno obilježiti i potražiti počivališta onih koji su nas svojom žrtvom zadužili. Neka ih je sram!
