JEST ĆE I PREOSTAT ĆE!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • 2 Kr 4, 43-44
  • Ps 145 (144)
  • Ef 4, 1-6
  • Iv 6, 1-15

Sve više imamo, a sve smo više nezadovoljni. Ne cijenimo ono što imamo, nezahvalni smo, sebični i neobjektivni. Susret s Bogom se ne traži, a nekad se i izbjegava. Tako samo povećavamo nemir i nespokojstvo.

Istinska elementarna glad, nama toliko daleka i strana, konkretan je i stvaran svjetski problem. Mnoštvo ljudi oskudijeva u osnovnim potrebama koje osiguravaju biološki opstanak. Ali čovjek ne živi samo o kruhu. Za dostojan život potrebna je i duhovna hrana. Kada nema kruha, problem je uočljiviji. Čovjeka se nahrani i sve je riješeno. Nedostatak duhovne hrane teže je uočljiv, pa se zato i teže liječi, a posljedice su mnogo ozbiljnije i dalekosežnije. Naročito ako se problem ne rješava, a pogotovo ako se namjerno ne rješava. Tu su uzroci našeg nezadovoljstva. Čovjek postaje čovjekom, samo onda, kada postigne sklad duše i tijela. Bez tog sklada nema mira, nema zadovoljstva, jer će i bogati i siromašni biti nezadovoljni. Iskreni susret s Bogom donosi sklad, trajni mir i spokoj.

Kako tako malo hrane mogu ponuditi tolikim ljudima? Pita se to sluga starozavjetnog proroka Elizeja. Prorok ponavlja riječi Gospodinove: “Jest će i preostat će!“ Tako se i dogodilo, ljudi su se nasitili, a hrane je preostalo.

Pavao poziva na izgradnju Crkve, koja je Tijelo Kristovo – „kruh života“, duhovna hrana poslije koje više nema gladi. Nasuprot herezama i neslaganju ističe izvor jedinstva – „Podnosite jedni druge u ljubavi, trudite se očuvati jedinstvo Duha svezom mira.“ Jer spasenje ne dolazi po Zakonu, po poganskim kipovima ili idolima, nego slušanjem Riječi istine, iz vjere u Onoga koji nas je označio pečatom Duha Svetoga na hvalu slave svoje.

Starozavjetni prorok umnaža kruh pozivajući se na riječ Gospodinovu, a Krist to čini autoritetom svoje božanske biti. On je živi kruh, obilje života. Jedini može uzeti, blagosloviti, razlomiti i dati mnoštvu. Isusovi učenici, kao i prorokov sluga, imaju nedoumicu kako pred toliko mnoštvo staviti tako malo hrane. Ne razumiju to Elizejevi suvremenici, ne razumije to ni izabrani narod koji se nasitio mane u pustinji, niti mnoštvo koje je nahranio Isus, jer ne prepoznaju duhovnu dimenziju hrane koja se daje. Ne razumije to ni suvremeni svijet. Samo smo djelomično riješili naše potrebe kada smo se najeli. Kruha ima dovoljno, samo se mora pošteno i ravnomjerno podijeliti, ali i dušu treba nasititi. Naše sebične, materijalističke i neobjektivne potrebe mogu stvoriti situaciju u kojoj nam se sve što imamo čini nedostatnim, kao i apostolima ono malo kruha i riba. Zato treba pogledati kroz duhovne naočale, pa bi se i nama moglo dogoditi da od ovog malo što imamo još i pretekne. Sito tijelo stvoriti će trenutni osjećaj ugode i zadovoljstva, ali tek nas „sita i zadovoljna“ duša može trajno ispuniti mirom i spokojem.

Teže se živi, kriza i neimaštine nisu novosti. Ali treba se bojati neimaštine Duha, jer to je prava kriza. Ona će spriječiti ljepotu brige prema bližnjem, ljepotu i zadovoljstvo darivanja, radost kada nekoga usrećimo, ne sa stotinu tisuća kuna, nego lijepom gestom, blagošću i dobrotom. To je kruh od kojeg živimo, to je kruh ljubavi i dobrote od kojeg nećemo nikad ogladnjeti i koji će nam dobri Bog, ako ga imamo, obilato umnožiti.