18. nedjelja kroz godinu
TRAŽITE ME, ALI NE ZBOG ZNAMENJA, NEGO JER STE JELI BADAVA!
JA SAM KRUH ŽIVOTA. TKO DOLAZI K MENI, NEĆE OGLADNITI, TKO VJERUJE U MENE, NEĆE OŽEDNITI NIKADA!
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Izl 16, 2-4. 12-15
- Ps 78 (77)
- Ef 4, 17. 20-24
- Iv 6, 24-35
Današnja Služba Riječi nastavak je prošlotjednih nastojanja pojasniti simboliku kruha i rješavanje ljudske gladi, tjelesne i duhovne. Ljudi su uvijek bili sebični, lijeni i rado su prihvaćali sve što padne s neba, odnosno sve za što ne treba raditi, što je badava. Ali nezadovoljstvo ostaje. Izvor mu nije u Bogu, nije bio ni u Mojsiju i Aronu tijekom puta kroz pustinju, Noa nije kriv, Abraham još manje. Ma nisu krivi ni Herod ni Pilat, čak nije kriva ni loša i nenačelna suvremena politika, nego je izvor u nama. Ne čitamo, ne mislimo, ne promišljamo. Pretvorili smo se u fah idiote, u mediokritete koji imaju vrlo dobro mišljenje o sebi samima. Hoćemo li u toj intelektualnoj bijedi realno procijeniti svu pokvarenost aktualnih olimpijskih događanja? Hoćemo li konačno čuti jasan i glasan pravorijek našeg političkog i vjerskog vodstva. Još ga nema, a oni bi mogli i trebali biti krivi, jer vode narod. Ne mogu si dozvoliti biti i jesti badava!
Naša pisana Objava, povijest spasenja, objektivna je učiteljica života. Tko je čita i o njoj razmišlja? Tko je želi osuvremeniti, u život pretočiti i po njoj živjeti? Izgleda da je mnoštvu koje slijedi Isusa važniji besplatni i ukusni obrok, nego Riječ koju treba slušati i razumjeti. To je pravi kruh poslije kojeg više nitko nije gladan, ali to pretpostavlja „novog čovjeka“, čovjeka koji je shvatio i prihvatio Krista, pravi kruh koji silaza s neba zbog našeg spasenja.
Izlazak iz ropstva put je u slobodu, ali i put pun problema, kušnji i borbe. Takva se sloboda mnogima ne sviđa. Bilo im je mnogo lakše uz pune lonce u egipatskom ropstvu, nego sada kada slobodu treba živjeti, načelno i odgovorno se ponašati. Bune se protiv svojih vođa, ustvari nezahvalno se bune protiv Boga koji ih je oslobodio. Mnogo ih je na tom putu umrlo, razočarani jer se Božje obećanje nije ispunilo, a nedovoljno mudri uvidjeti da su umrli slobodni. Svejedno, Bog je nesebično hranio svoj narod i na putu kroz pustinju i sve do danas.
Pavao upozorava da treba zauvijek ostaviti idolopoklonstvo i sve bezbožno. Tko je prihvatio Krista, odriče se prijašnjeg i postaje „novi čovjek“ po Bogu stvoren u pravednosti i svetosti istine.
Isus u Evanđelju hranu propadljivu suprotstavlja hrani koja ostaje za život vječni. Isusa traže zbog ovozemnog, zbog prolaznog. Ponavlja se povijest i opet se između Boga i čovjeka pojavljuju puni lonci. Nikad dovoljno znakova, čudesnih ozdravljenja. Isus daje konačno rješenje, konačni odgovor: “Ja sam kruh života!“ „Ja sam“, ukazuje na objavu Njegove božanske naravi. Kruh koji On predstavlja daje život vječni, to je kruh od kojeg se neće ogladnjeti.
Ovozemno i prolazno nam je blisko, puni lonci su nam interesantni i to samo po sebi ne predstavlja problem. Problemi počinju onda kada lešo janjetina, odojak ili pršut postanu zapreka prema stvarnim i neprolaznim vrijednostima. Hrvati su nedavno čudesno izašli iz ropstva. Nije još prošlo znakovitih četrdeset godina, ako je nama i to dovoljno, a mnogi mrmljaju i prigovaraju, još ne shvaćaju. Misle da je bilo puno bolje uz poluprazne, šuplje, zahrđale i krvave krvničke lonce. Možda je problem da nam se takvi lonci i opet nude, čak nameću. Nisu to više jugo lonci, nego su to sada euro lonci. Ovih dana su to francuski lonci puni kiča, puni trans rodne hrane od koje se može samo povraćati. Čemu povraćanje kada to ne treba jesti, ali koštovnik netko treba ponuditi svome narodu. Vjerujem da će to učiniti bar naši duhovni poglavari. Shvatiti, prihvatiti i ponuditi svome Narodu zdravu i probavljivu hranu od koje se postaje i ostaje „novi čovjek!“ Čekamo.
