Tko daje srce, daje sve
Fra Vladimir Vidović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Silno sam ponosan što sam osobno bio sudionik veličanstvena hoda mladih u čast sv. Antunu. Svjedočanstvo vjere, one autentične, radosne, rasplesane i raspjevane… Vjere koja te nosi, koja ti daje snagu, vjere koja i brda premješta. Vjere na koju se oslanjaš na svojem životnom hodu i onda kada je lako i onda kada je teško, i onda kada razumiješ i kada sve ide po nekom planu, ali i onda kada tapkaš u mraku i kada ti je teško, kada su tvoji koraci teški, a dani nepodnošljivi u svom svojem sivilu. Tu sam vjeru vidio! To sam iskusio i doživio! Vjeru ljudi koji traže dublji smisao svojega života i koji od njega žele nešto učiniti!
Naša najveća snaga je naše zajedništvo, koje se tako duboko i iskreno očitovalo u ovome hodu. Put i nije tako lagan, s jednog kraja grada na drugi, vrućina, gužva, a svi kao jedan. Molili se, pjevali, hrabrili jedni druge. Takvih primjera nam je potrebno da se njima nadahnjujemo i vodimo. Dosta je kojekakvih priča koje nas čine depresivnima i tužnima. Dosta je crnila dnevno-političkih zbivanja ili nekih nametnutih slika koje su utemeljene na laži o čovjeku i Bogu. Koračali smo kao jedan. I ta slika zajedništva neka nas uvijek podsjeti da je život vrijedan življenja i da život koji se daruje drugima i za druge dobiva svoj puni smisao. Nismo sami na ovome svijetu, moj bližnji je dar, moj brat i sestra koji su stavljeni na moju životnu stazu prema vječnosti tu su prisutni da me Bogu približe, a također i ja njih. Ta uzajamnost međusobnog darivanja u ljubavi očituje se upravo u snazi zajedništva.
Iako je Antunovski hod ideja mojeg dragog subrata i prijatelja fra Stjepana Brčine, iako je on osobno najviše učinio za Antunovski hod mladih, naše cjelokupno bratstvo franjevaca konventualaca okupljeno u Hrvatskoj provinciji sv. Jeronima stoji iza ovoga hoda. Svatko u svojem djelokrugu i poslanju te načinu na koji može, daje svoj doprinos. To je jedno veliko svjedočanstvo vjere i jedan veliki znak ovome vremenu. Nismo mi savršeni, ni idealni, daleko od toga, svjesni smo svojih slabosti i nedostataka, ali iskreno i od srca smo uz te mlade duše koje traže Boga. Mi smo zapravo, svi zajedno, na jednom velikom životnom hodu prema vječnosti svjesni svoje malenosti, grešnosti, ograničenja, ali itekako svjesni potrebe Božje milosti i milosrđa koje nas nosi na životnom hodu.
Bratski život koji je često prepun izazova, ali u suštini jako lijep, pogotovo kada se živi autentično, znak je da je Evanđelje i danas aktualno i da je život Isusa Krista po primjeru sv. Franje i Antuna itekako privlačan i vrijedan življenja.
Sveti Antun sa svojom porukom života i danas je trajno nadahnuće i izazov svakome od nas. U svojem životu osjetili smo nebrojeno puta njegov moćan zagovor. Posebno se ugledajmo u njegov krepostan primjer života te ga nasljedujmo. Nasljedujmo njegov primjer i u olujama našega života, u otvorenosti Božjim poticajima, u evangelizaciji, svjedočenju svoje vjere i u strpljivosti svakodnevnog života.
U ovome hodu duboki osjećaj zahvalnosti iskusio sam na najintenzivniji način, u susretima, situacijama, braći i sestrama, međusobnom i nesebičnom darivanju vremena i talenata različitih osoba koje su pomagale na različite načine. Taj iskreni osjećaj zahvalnosti je nešto što ću osobno najviše pamtiti s ovoga hoda.
Ljubav prema Kristu i za Krista okupila nas je na Antunovskom hodu mladih. Ljubav – ta najveća pokretačka snaga u životu; ljubav – življena u konkretnosti naših života očitovala se u ovome slavlju. Ljubav se ne može i ne treba sakriti, ljubav treba živjeti i životom svjedočiti. Upravo ta ljubav koja je razlivena u srcima našim po Duhu koji nam je darovan neka nadahnuje sve nas svakoga dana. Ljubav koja u središtu ima Krista ne treba se ničega bojati jer ima u sebi Onoga koji daje smisao svemu. Otvorimo uvijek svoja srca Isusu Kristu, dopustimo da se On proslavi po nama u našem životu. Radost ljubavi odjekivala je toga dana, neka odjekuje uvijek našim srcima i životima, neka se naš glas čuje do nebesa jer znamo kome smo povjerovali. Znamo kome smo dali svoje srce. Svetac nas uči da tko daje srce, daje sve!
Neka stoji zapisano za sva vremena da je ova generacija, ovaj naraštaj, toga 8. lipnja 2024. godine ponosno prošao glavnim gradom Lijepe naše u Antunovskom hodu mladih radosna i iskrena srca svjedočeći o ljepoti i snazi svoje vjere te noseći poruku nade i ljubavi.
