3. Korizmena nedjelja – bezimena

JA SAM KOJI JESAM! JAHVE – BOG!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Izl 3, 1-8a. 13-15
  • Ps 103 (102)
  • 1 Kor 10, 1-6. 10-12
  • Lk 13, 1-9

Abrahamu se njegovo neograničeno povjerenje u Boga, njegova pobožnost i strpljivost uračunalo u pravednost. I od Mojsija se traži poslušnost, vjera i strpljivost, jer će Bog samo s takvim prorocima spasiti svoj Narod. Nevolje i poteškoće ne treba povezati uz Božju kaznu, jer kada Bog traži od nas i svojih proroka strpljivost i povjerenje, onda to i svojim primjerom jasno pokazuje. Učimo gledajući i promišljajući svijet oko nas. Kao djeca, mladići i djevojke, važno je imati dobre i mudre roditelje. Nažalost, danas treba naglasiti da nisu istog spola, da su to otac i majka. Kada odrastemo, odgovornost je na nama. Bog je, u tom nastojanju, uvijek pomoć, ali moramo Ga uključiti, prepoznati kao dobrotu, ljubav i milosrđe. Zato treba naučiti čitati znakove vremena.

Mojsije je rođen u sužanjskom narodu, kao dijete čudesno spašen, odgojen na faraonovom dvoru, nagle i tvrdoglave ćudi. Zbog svog porijekla, koje je otkriveno u njegovom mladenaštvu, odlazi iz Egipta u Midjan, gdje se oženio i postao pastir nomad. Međutim, Božji poziv vodi ga na sasvim drugi životni put i djelovanje. Postaje prorok. Bog mu objavljuje svoje ime i tako ponovno potvrđuje da nije imaginarni Bog, Bog mitova i filozofa, već Bog susreta, prisutan i djelatan u čovjekovom životu, kao i u životu naroda koji se u Njega uzda. Iako je razgovarao s Bogom “licem u lice” zbog teških kušnji u vjeri i nevjerice, uskraćeno mu je dovesti narod u obećanu zemlju.

Pavao upozorava na ponašanje “otaca naših” u pustinji i traži da se ne ponašamo kao oni – problem idolopoklonstva i opačina. Prošli su krštenje (prelazak Crvenog mora), Svetu pričest (mana – kruh s neba koji su jeli u pustinji) i opet su puni nepovjerenja i skloni mrmljanju. Pavao to sada primjenjuje na svakog kršćana. “Sve se to njima kao pralik događalo, a napisano je kao upozorenje nama.” Na kraju izvodi pouku: “većina otaca” bila je kažnjena (kao i Mojsije). Nije dovoljno prihvatiti križ i Euharistiju, potrebno je sukladno tome živjeti.

Evanđelje je snažan poticaj za obraćenje. Dva događaja ostavila su u narodu jak dojam: po nalogu Pilata neki su Galilejci ubijeni za vrijeme prinošenja žrtve, a pod ruševinama kule u Siloamu poginulo je osamnaest ljudi. Narod misli da su bili veliki grešnici i da ih je zato stigla Božja kazna. I danas su ljudi skloni nesreće i nevolje pripisati Božjoj kazni. Pokazujemo nerazumijevanje, neprepoznavanje Boga kao dobrog i milosrdnog, Boga, koji je ljubav i koji upozorava i poziva na obraćanje. Uporno ponavljamo greške izabranog naroda, molimo kada nešto tražimo, a ako to ne dobijemo prigovaramo, mrmljamo bez razloga nezadovoljni.

U prispodobu o nerodnoj smokvi, Isus govori o smokvi kao simbolu spasenja, a traži plod na njoj tri godine. Riječi su to prijetnje i opomene, jer govori o tri godine svoga djelovanja i traži obraćenje. Vrijeme milosti nije okončano, ali proročka prijetnja i opomena i dalje je na snazi: “Ako ne donese ploda, posjeći ćeš je.”

Pozvani smo uočiti i shvatiti. Kršćanstvo mnogima, čak i kršćanima, nije nadahnuće, već nešto dotrajalo, što bi trebalo mijenjati ili sasvim dokinuti. Primjećujemo sve češće i sve žešće napade na svećenstvo i Crkvu. Od nas se zato traži, već toliko spominjano, čitanje znakova vremena, traži se stalno obraćanje, da se naša vjera djelatno očituje, da svjedočimo Božju prisutnost u svom životu, prisutnost koja spašava i izbavlja. Vrijeme milosti tako neće proći, nego će trajati i nećemo se naći u opasnosti kao neplodna smokva, a Bog je već nebrojeno puta pokazao da s Hrvatima ima mnogo strpljenja. Oprez, ne treba pretjerivati, jer vjerojatno i Bog ima živce.