TKO SE GOD UZVISUJE, BITI ĆE PONIŽEN, A TKO SE PONIZUJE, BITI ĆE UZVIŠEN.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Mal 1, 14b-2, 2b. 8-10
  • PS 131 (130)
  • 1 Sol 2, 7b-9 13
  • Mt 23, 1-12

Skloni smo sebeljublju, težimo vlasti, materijalnim probicima. Kao i židovstvo Isusovog vremena, smatramo se dobrim, jer šturo i besadržajno ispunjavamo pravila i propise. Prigovaramo svemu i svakome. Ne odlazimo u crkvu, jer su tu sada neki novi vjernici. Koji tako misle nisu svjesni da je spasenje svima ponuđeno. Treba samo malo vjerovati, biti malo ponizan i zatražiti pomoć, a kada nam se pomogne, treba biti i malo zahvalan. Namjerno ponavljam malo, jer Bogu je to dosta za naše spasenje. Današnja liturgija upozorava da je veličina pojedinca i naroda bratsko služenje.

Starozavjetni prorok oštro kritizira svećenički stalež i levite. Svoju ulogu smatraju povlasticom, poistovjećuju se s Bogom. Tako više nisu veza između Boga i čovjeka, već postaju kamen spoticanja, loš primjer, uzrok propasti. Ne služe Bogu, služeći svome bližnjem. Zato im prorok predviđa Božju kaznu – „kletvu ću na vas svaliti.“

Kakav mora biti službenik Crkve opisuje Pavao. Promicatelj blage vijesti je kao majka, koja brine i prenosi ljubav prema svojoj djeci, ako treba i život je spremna žrtvovati. Samo takva Crkva može se oduprijeti sve češćim i sve snažnijim napadima neutemeljenog liberalizma, materijalizma i relativizma, koji stvaraju ozračje nesigurnosti, tjeskobe i nezadovoljstva. Što više volimo sami sebe, to se više bojimo, više nas je strah. Sve što izaziva strah nije od Boga, nego je plod naše samodopadnosti, sebičnosti, želje za vlašću i odlučivanju o svojoj i tuđoj sudbini. Ali tamo gdje je vjera živa nema straha i tjeskobe, a ako se i pojave Kristova je ruka ispružena i spremna pomoći. Zato nas ne spašava čudo nego vjera i molitva.

Današnje Evanđelje nazivaju „sraz dviju Crkava.“ Prva (Sinagoga) puna je „pravednika i spašenih“, koji vole samo sebe, raskoš, prva mjesta na gozbama. Drže da je pripadnost određenom narodu i staležu dovoljna za spasenje. U drugoj Crkvi okupljaju se oni koji još imaju osjećaj grešnosti, koji žive u zajedništvu s Bogom, koji ne žele vjeru iskoristiti za stjecanje povlastica i osobnih probitaka. Isus ne osuđuje Zakon, nego one koji su ga zloupotrijebili – „Jao farizejima i pismoznancima, licemjerima.“ Njihovo teološko i svako drugo znanje u službi je osobnog interesa. Isus naglašava i potiče služenje, poniznost i potpunu zauzetost za bližnje. Kao što je upozoravao u svoje vrijeme, upozorava putem Evanđelja i danas. Upozorava sve one koji vode države, koji vode Crkvu, koji vode župu, ali i sve nas. Mogu glasnike Evanđelja okovati, proglasiti ih zločincima, klerofašistima, šovinistima, antidržavnim elementima, ali “Božja riječ nije okovana”. Zato trpljenje za vjeru i narod nije strano, a mi se s posebnom zahvalnošću sjećamo mnoštva mučenika iz našeg naroda. Vjera u Krista daje nam snagu da možemo prevladati takve situacije, a Pavao nas ohrabruje odlomkom iz starokršćanske pjesme mučenika: “Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati. Ako ga zaniječemo i on će nas zanijekati. Ako ne budemo vjerni, on vjeran ostaje. Ta ne može sebe zanijekati.”

Kada imamo privilegiju pisane objave, iskoristimo je i uvrstimo se u „drugu Crkvu“, u Crkvu poniznih, onih koji služe, onih koji čine kao što govore.