32. nedjelja kroz godinu
Trpimir Benković
U ĆUPU NEĆE BRAŠNA PONESTATI NI VRČ SE SA ULJEM NEĆE ISPRAZNITI.
OVA JE SIROTA UDOVICA UBACILA VIŠE OD SVIH KOJI UBACUJU U RIZNICU.
Nedjeljna čitanja
- 1 Kr 17, 10-16
- Ps 146 (145)
- Heb 9, 24-28
- Mk 12, 38-44
Darivanje, žrtvovanje ili bilo koja briga za drugog ne cijeni se u današnjem sebičnom i bezbožnom društvu. Darovi se kupuju, ali su u službi potrošačke industrije. Naši najveći i najvažniji blagdani zlorabe se i postaju izvor zarade trgovačkih kuća. Borove, koje smo do nedavno kitili na Badnjak, gledamo okićene već početkom prosinca, ako ne i ranije, a uskrsni zec pojavi se ubrzo nakon Božića. Valentinovo se gura među najveće blagdane, a jadni Sv. Martin ne uspije se otrijezniti do novog martinja, uz neukusan i neprimjeren „obred“ krštenja.
Nema radosti darivanja, ako se daruje ono čega imamo previše ili nam ne treba. Takvo darivanje jest prihvatljivo, jer i to je darivanje, ali u njemu nema iskrenog, temeljnog kršćanskog milosrđa i potpunog pouzdanja u Boga. Darovati od ono malo što imamo, darovati sve što imamo, izražava iskreno i neograničeno pouzdanje u Boga, a to Bog višestruko nagrađuje. Takvo darivanje više ne postoji, takvo darivanje više nitko ne poznaje. Možda je prigoda ovog Došašća, ovog Božića nešto promijeniti.
Ilija je prorok koji naviješta Božju riječ i izvan Izraela. U područje oko grada Tira, koje je nastanjeno poganskim stanovništvom, dolazi kao prognanik. Tu je velika kriza i nestašica zbog višegodišnje suše. Brašno i ulje osnovne su namirnice, a i njih nestaje. Spašava ga siromašna udovica podijelivši s njim, bez razmišljanja, zadnje brašno i ulje koje joj je preostalo. Tako prognani prorok i siromašna udovica, poganka postaju primjer i uzor jednostavne, neproračunate i neograničene vjere u Boga. Rezultat takve vjere je ostvarenje Božjeg obećanja da brašna neće ponestati i da se posuda sa uljem neće isprazniti.
Udovica je darovala “sav svoj žitak”, kao što je to učinio i naš Spasitelj na mučnom putu na Kalvariju, pun predanosti Bogu. Isus, Veliki svećenik, prinosi samoga sebe da svojom žrtvom dokine grijeh. Zato je naša obveza slaviti nedjeljnu Svetu misu, koja posadašnjuje Isusovu žrtvu sve do Njegovog ponovnog dolaska.
Isus u farizejskoj “pobožnosti” razotkriva taštinu, oholost i licemjerje. Osuđuje ih zbog njihove nedosljednosti i načina života. Istinska pobožnost siromašne udovice, biblijski simbol siromaštva i ugroženosti, zato postaje još naglašenija. Primjer je kako Bog gleda i nagrađuje i najmanji napor iskrene vjere i ljubavi.
Na iskrenost i darežljivost pozvani smo svi, a poglavito oni koji se smatraju vjernicima. Ne traži se od nas darovati posljednji novac ili jedinu košulju, ali se traži da svaki naš postupak, izgovorena riječ i ponašanje budu znak iskrene predanosti Bogu i neproračunate pomoći bližnjem. Ako se tako ponašamo nema te krize, pandemije i nepogode koja će potrošiti naše brašno ili isprazniti naše posude s uljem. Sve što smo s ljubavlju darovali čuva se za nas, a sve što smo sebično zadržali, već smo izgubili!
