33. Nedjelja kroz godinu

TADA ĆE SE PROBUDITI MNOGI KOJI SNIVAJU U PRAHU ZEMLJINU, JEDNI ZA VJEČNI ŽIVOT, DRUGI ZA SRAMOTU, ZA VJEČNU GADOST.
NEBO ĆE I ZEMLJA UMINUTI, ALI RIJEČI MOJE NE, NEĆE UMINUTI.

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • Dn 12, 1-3
  • Ps 16 (15)
  • Heb 10, 11-14. 18
  • Mk 13, 24-32

Pretposljednja je nedjelja kroz crkvenu godinu. Biblijski tekstovi sve više opisuju ponovni Kristov dolazak – sudnji dan – prestanak sadašnjeg načina postojanja. Posljednja su vremena, ali ne u smislu konačnog svršetka u kojem pobjeđuje zlo i smrt. Ponovni Kristov dolazak nije apokaliptički kraj svijeta, nego je novi početak, nova stvarnost za koju se borimo cijeli život nastojeći poštivati Božja načela. Tko je u tome ustrajao zaslužiti će ulazak u novu stvarnost, a tko nije zaslužuje kaznu, za njega ponovni Kristov dolazak doista znači kraj u kojem pobjeđuje zlo. Zato bi bilo mudro svjetlo naše svijeće, koju su zapalili naši roditelji i kumovi na krštenju, koju smo ponosno držali na prvoj pričesti i koju će nam znakovito zapaliti na grobu, stalno puniti uljem trajne privrženosti Bogu i bližnjem.

“Tada će se probuditi mnogi koji snivaju u prahu zemljinu, jedni za vječni život, drugi za sramotu, za vječnu gadost.” Tako Kristov ponovni dolazak opisuje prorok Danijel. To je najstariji biblijski tekst koji opisuje uskrsnuće, a tješi i hrabri izabrani Božji narod, koji je u ropstvu i progonstvu. Naviješta uskrsnuće za život vječni, konačnu pobjedu Božjeg naroda i “vječnu propast” njegovih progonitelja.

Poslanica Hebrejima, a i nama, pojašnjava da su Isusovim dolaskom na svijet počela posljednja vremena, a da je Njegovom žrtvom, koja neizmjerno nadilazi žrtve starozavjetnih svećenika, “budućnost već počela”. Objašnjenje Kristove žrtve ujedno je i poziv da se aktivno i djelatno uključimo u “budućnost” i dočekamo Njegov dolazak spremni.

Isus nas pomalo straši opisom svoga ponovnog dolaska, ali to je poziv na budnost, jer je bdijenje simbol spremnosti, razboritosti i pozitivne napetosti. Ipak ne povezuje svoj dolazak i svršetak svijeta. Paruzija – smak svijeta događa se nakon Njegovog dolaska i treba strašiti samo one koji nisu čekali Njegov dolazak. Nisu razumjeli da je poneki neuspjeh, bolest, zemljotres, prometna nezgoda, upozorenje. Možda je to poziv i poticaj da nešto mijenjamo u svom životu, da razmislimo kako živimo, da pitamo za savjet, potražimo pomoć. Nas, koji Njegov dolazak očekujemo, na primjeru smokve, poziva na budnost, jer spasenje će se konačno ostvariti. Ne trebamo se bojati, ali ne smijemo si dozvoliti da taj Dan dočekamo nespremni, bez ulja u svjetiljkama, bez pouzdanja u konačno spasenje i bez vjere i ljubavi u srcima, zakržljale ili prazne duše.