4. korizmena nedjelja – sredoposna

GOVORITE: “VIDIMO“, PA VAŠ GRIJEH OSTAJE.
NA OSUDU DOĐOH NA OVAJ SVIJET: DA PROGLEDAJU KOJI NE VIDE, A KOJI VIDE DA OSLIJEPE!
Trpimir Benković

Nedjeljna čitanja

  • 1 Sam 16, 1b. 6-7. 10-13a
  • Ps 23 (22)
  • Ef 5, 8-14
  • Iv 9, 1-41

Biti „bez duše“ znači biti duhovno slijep. Sami biramo takvo stanje, sami se osuđujemo na život u kojem, iako tjelesno zdravi, ne čujemo, ne vidimo, ne možemo hodati, jer smo duhovni invalidi. Ravnodušnost, nezainteresiranost, samodostatnost posljedice su sljepila duše, koje vode prema depresiji i općem nezadovoljstvu. Kada imaš “zatvorene oči”, kada ne vidiš stvari, pojave i događanja oko sebe, znači da ne razumiješ ili ne želiš razumjeti znakove vremena. Biti slijep i progledati velika je radost. Čudo ozdravljenja slijepa od rođenja u kršćanskoj tradiciji postaje znak svetog krštenja. Ističe se uranjanje u zavjetni ribnjak Siloam – što znači Poslanik. Naše krštenje ne smije biti samo sjećanje na nešto lijepo što nam se dogodilo, nego mora biti početak novog života u Duhu i istini. Korizmeno doba nas potiče obnoviti i oživiti svoje kršćansko dostojanstvo, živjeti svoje krštenje, vidjeti, čuti, osjetiti dušom svijet oko nas.

Kraljevsko pomazanje Davidovo, koji je “najmanji” označava znakovitost krštenja. David, kao i slijepi od rođenja, postaje pomazanjem (što je znak izbora), vjerni svjedok svjetla.

Pavao poziva subraću da se probude iz sna nepokretljivosti i budu svjetlonoše. Treba izabrati, treba se odlučiti za dobrotu, pravednost i istinu, za ono što je “milo Gospodinu”.

Slijepi od rođenja koji iz tame dolazi do svjetla, simbolizira nas, naš hod i rast u spoznaji naše vjere. Imamo zdravi razum i slobodu izbora, pa se može dogoditi da netko odbije hod prema svjetlu i odluči ostati u tami. Krist tada nije Svjetlo svijeta, već se rješenja u životu i njegov smisao traže drugdje. Povijest spasenja uči da je izabrani narod često prkosio Bogu, pa bi zato završavao u nekom novom ropstvu. Sve se bitno mijenja novim i posljednjim savezom Boga i izabranog naroda kroz žrtvu samoga Boga. Bog je postao jedan od nas i svojim životom, a poglavito smrću, pokazao kako živjeti. Novih saveza više neće biti, a izabrani narod više nisu samo Židovi, nego svi koji priznaju i prihvaćaju Krista kao Spasitelja svijeta. Svoj narod Bog nikada ne napušta, uvijek je spreman pomoći i svake nam godine ponovno daje priliku proći pustinjom i pronaći Svjetlo svijeta. Svjetlo znade i zasmetati, zaslijepiti svojim sjajem, naročito ako se naviknemo na tamu i mrak. Dolazak na svjetlo može biti neugodan i bolan, možda privremeno olakšanje ponovno potražimo u tami ili malo zažmirimo, ali konačni izlazak i ostanak na svjetlu ostvarenje je biti našeg krštenja. Znakovite su Isusove riječi: “Na osudu dođoh na ovaj svijet, da progledaju koji ne vide, a koji vide da oslijepe!” Ne treba se ponašati kao farizeji, smatrati da smo jedini pravovjerni, tvrditi “Vidimo”, jer tada grijeh ostaje. Suvremeni svijet nije na putu prema Svjetlu, izabran je put prema tami. I naš narod pokušavaju tako usmjeriti. Uporno govore: „Vidimo“, ali nisu svjesni da bez duše, bez Svjetla, koje svjesno odbijaju doista ne vide, pa grijeh ostaje. Nije dobro s takvima biti, s takvima surađivati i takve birati.