3. korizmena nedjelja – bezimena

DAJ MI PITI.

Trpimir Benković

Nedjeljna čitanja

• Izl 17, 3-7
• Ps 95 (94)
• Rim 5, 1-2. 5-8
• Iv 4, 5-42

Kada bi nekome trebalo objasniti da bez vode i hrane ne možemo živjeti ne bi bilo problema. To je stvarnost koju ne treba objašnjavati. Ali brigu o drugom dijelu čovjeka, o duši mnogo je teže objasniti i zato je treba sve češće i glasnije spominjati. Duhovna hrana nije manje važna, ali su posljedice duhovne žeđi i gladi mnogo pogubnije za čovjeka. Duhovno gladni i žedni sve smo dalje od našeg Stvoritelja, gubi se smisao življenja, jer to zasigurno nije samo jesti i piti. Postajemo sve bogatiji, pa tako i oholi, sebični, samodostatni i kao da nastavljamo mrmljanje izabranog naroda (Meriba) i iskušavanje Boga (Masa) pitanjem: Dali je Bog među nama? U današnjoj Službi riječi, Isus nam na Jakovljevom zdencu (oko šeste ure – u podne) u razgovoru sa pogankom, Samarijankom – “Daj mi piti”, a kasnije i na križu “Žedan sam” – ukazuje na višu i nadnaravnu znakovitost vode.

Pustinja je mjesto bez vode, ali je i mjesto iskušenja i mogućeg duhovnog odrastanja. Izabrani narod ne može se pohvaliti da se odupro iskušenju, a prigovaranje Mojsiju, što znači Bogu, ne ukazuje na duhovni rast, duša je žedna i gladna. Gubi se smisao i slobode i spasenja. Bog već tada pokazuje strpljivost i ljubav prema svome narodu i daje im kruh s neba (manu) i vodu, koja poteče iz stijene poslije Mojsijeva udarca štapom. Voda i kruh, živa voda i kruh života znakovito nam otkrivaju otajstvo Krista, otajstvo spasenja, neraskidivu euharistijsku vezu Boga i čovjeka.

Pavao nam govori o ljubavi Božjoj prema svome narodu. Naša nada u konačno spasenje ima dvostruki temelj – ljubav Božja izlivena u naša srca po Duhu Svetom i ljubav Božja objavljena u smrti Kristovoj – “dok još bijasmo grešnici , Krist za nas umrije.”

Spasenje po Isusu Kristu nije privilegija izabranog naroda, već se ono ostvaruje svuda i za svakoga. Samarijanci su poganski narod, po židovstvu nečisti i Židovi ih nisu smatrali sudionicima u spasenju. Zato je veliko čuđenje žene na zdencu, kada joj se obraća Židov i traži piti. Isus joj postupno otkriva bit spasenja, On daje “vodu živu” od koje se više ne žedni, koja teče rijekom prema spasenju.

Do danas se nije ništa promijenilo. Ljudi su i gladni i žedni istinskih vrednota, kao i narod u pustinji ili žena na zdencu. Tjeskoba suvremenog svijeta je imati i zato čovjek postaje taocem svoga blagostanja i napretka. Zaboravlja se u Bogu ostvariti, jer za ljubav, za istinu i za život smo stvoreni. Ponekad i mi neke proglasimo nečistim zbog naše sebičnosti, ali i s razlogom. Kako se postaviti prema agresoru koji ne kaje za učinjeno, ne moli za oprost, ne pokazuje namjeru da se i ubuduće ne ponaša razbojnički? Oprost je ozbiljno doveden u pitanje. Nažalost, živimo uz ljude bez duše, koji su još u pustinji i ne žele izaći. Prije nekoliko nedjelja opstanak smo povezali uz dobar boj koji smo bili, dušu sačuvali i Bogu se još nismo zamjerili. To znači da se isplati oprostiti, ne vratiti istom mjerom, Zloga ne pustiti u naš život, ali ne može se šutjeti, ne može se ponašati kao da se ništa nije dogodilo, kao da se ništa ne događa, kao da su zlotvori i beštije nestali. Nisu nestali, stari se vraćaju, a pojavljuju se i novi. Zato to treba glasno, energično reći i odlučno svoje čuvati s puno srca i duše. Srećom Isus još čeka kod zdenca i svojom Božjom providnošću, umoran i žedan radi našeg kašnjenja, nevjere, sumnje, svejedno će reći: “Daj mi piti.” Bilo bi dobro životom priskrbiti kakvu grabilicu, zaimaču, kojom bi mogli zagrabiti vodu i dati Gospodinu piti. Može ona biti stara i derutna, može imati pokoju rupu i propuštati, ali i to je bolje nego dočekati Krista praznih ruku. Mi koji skrbimo, molimo i zauzeto radimo možemo i moramo zamoliti za djelatnu starozavjetnu pomoć žive vode koja je život i snaga, a brege dere.