7. nedjelja kroz godinu
NE GAJI SRDĐBE PREMA SINOVIMA SVOGA NARODA!
AKO LJUBITE ONE KOJI VAS LJUBE, KAKVA LI VAM PLAĆA?
Trpimir Benković
Nedjeljna čitanja
- Lv 19, 1-2. 17-18
- Ps 103 (102)
- 1 Kor 3, 16-23
- Mt 5, 38-48
Oholi i samoživi unište sami sebe. To isto učine škrtice i bahati. Mrzitelji na kraju zamrze sami sebe, a onaj kojeg mrze možda to i ne zna, ili ga nije briga. Pokušajmo drugačije, a današnja liturgijska čitanja nastavljaju poduku s brda blaženstava kako živjeti, kako poštivati zakon, ali nadići šturu i bezosjećajnu zakonsku odredbu. Osnovno je pravilo ljubiti Boga i bližnjeg. Bog dozvoljava da sunce izlazi nad zlima i nad dobrima, da kiša pada svima jednako. Mi o tome ne odlučujemo.
Prihvaćajući ili odbijajući tu zapovijed znači biti ili ne biti prihvaćen od Boga. Bližnji je i neprijatelj, pa činilo se to nama nelogičnim, nepravednim i neprovedivim, ipak to moramo prihvatiti i primijeniti. Vrlo lako i često dolazimo u situaciju da ne poštujemo naoko vrlo jednostavnu, a i jedinu zapovijed koju Krist donosi dopunjajući Stari zavjet – ljubi Boga i bližnjega. Ali ako je prihvatimo nemamo pravo mrziti, nemamo pravo biti oholi i bahati. Tko prisvoji takvo pravo naškoditi će drugome, ali sebi najviše. Pustiti će zlo u svoj život, kojeg se poslije neće moći riješiti.
Već Levitski zakon govori o ljubavi prema bližnjem. Usmjerena je samo na sunarodnjake i suvjernike, ali je dobar temelj za buduće sveopće evanđeosko načelo. Ne dopušta se osveta, zabranjuje se srdžba prema pripadnicima svoga naroda, a traži se odnos prema drugom kao prema sebi samom. Gledajući prilike i odnose u našem narodu, vjerujem da bismo bili jako zadovoljni prihvaćanjem i provođenjem Levitskog zakona, kada već ne možemo doseći sveopće evanđeosko načelo. Ne cijenimo sami sebe, pa ne možemo očekivati da nas drugi cijene. Sjetimo se samo kako su se ponašali prema našim nepravedno zatočenim generalima. Dio tiska, ali i naši predsjednici začuđeno su i nevoljko komentirali oslobađajuće presude, jer su izgubili glavni razlog za blaćenje prvih deset godina naše slobodne i nezavisne države kao i ljude koji su za to zaslužni. Kako objasniti da se holokaust Hrvata ne spominje? Kako razumjeti da Republika Hrvatska ne sudjeluje u pronalaženju, iskapanju i dostojnom pokapanju zemnih ostataka naših sunarodnjaka, koje su zvjerski pobili titovi partizani. Trebali bi biti svjesni da bez poštivanja sebe i svoga nismo sposobni poštivati druge!
Pavao svakog od nas poistovjećuje sa hramom Božjim, Duh Božji prebiva u nama. Rušiti sveti Božji hram znači zamjeriti se Bogu, a to svakako nije dobro, jer onoga koji upropasti Božji hram, upropastit će Bog. Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom, a ovaj svijet nikako neće prihvatiti Božju mudrost i na mržnju odgovoriti ljubavlju, na zlo dobrim, a uvredu oprostiti.
Još je veća ludost nakon pljuske okrenuti drugi obraz, (pljuska se kod Židova smatrala velikom uvredom). Isus želi naglasiti da se zlo ne može pobijediti vraćanjem istom mjerom. Ne smijemo dozvoliti da mržnja i netrpeljivost prevlada u odnosima prema bližnjim, a to su svi, jer su hram Božji. Tako “jednostavna” zapovijed ljubi Boga i bližnjeg postaje vrlo zahtjevna, nekad i nedostižna. Hrvatski se narod kroz svoju burnu povijest stalno susreće s problemom poštivanja Božjih zapovjedi, ali u vrlo teškim okolnostima borbe za opstanak. Zlo koje se slijevalo prema nama teško je bilo spriječiti poštujući pravila ljubavi. Posebno pamtimo nepravdu koja nam se dogodila u bliskoj povijesti, a koja se nastavlja kroz nepravedna sudišta, zlonamjernom politikom naših bližnjih i nepoštivanjem barem Levitskog zakona naših sunarodnjaka, kroz rad nenacionalnih i nevjerskih stranaka i udruga. Ipak smo opstali, dobar boj bili, dušu sačuvali i Bogu se još nismo zamjerili. To znači da se isplati oprostiti, ne vratiti istom mjerom, Zloga ne pustiti u naš život, ali se protiv njega boriti poštujući druge i drugačije, opraštajući im, ali braniti, voljeti i skrbiti za svoje.
