highway-216090

Fra Ivan Penava

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).


Četvrtu godinu zaredom putujem u Njemačku nakon ljetnih tjedana provedenih u Hrvatskoj. Dug je to put automobilom, negdje oko osam sati čiste vožnje od Zagreba do Würzburga. To je dovoljno vremena za razmišljanje o životu, o cilju toga mojeg već redovitog putovanja, o planovima za novu pastoralnu godinu. S tim mislima uvijek stanem negdje na pola puta, kratko predahnem i popijem kavu na nekoj benzinskoj postaji.

Čim sam ušao u Njemačku objavio sam na svojim internetskim stranicama pjesmu Deutschland od grupe Prinzen koju sam prvi put čuo još za vrijeme svojega učenja njemačkog prije petnaestak godina: – Das alles ist Deutschland, das sind alles wir. Wir leben und wir sterben hier. – Sve je to Njemačka, sve smo to mi. Živimo i umrijet ćemo ovdje. 

Iako je pjesma vrlo sarkastična, jer navodi kako su ovdje porezi svjetski rekord, a Nijemci su najljubazniji kupci na ovom svijetu, jer skromno rečeno imaju novca, i podsjećaju kako ne valja zaboraviti samo jednu sitnicu koja ne štima, a to je da Schumacher (iako svjetski prvak u Formuli 1) ipak ne vozi Mercedes. Makar se u pjesmi spominje i Bog kada pjevač kaže da je Bog samo jednom poljubio Zemlju i to upravo gdje je Njemačka ipak mi je ova zadnja rečenica okupirala razmišljanje. 

Živimo i umrijet ćemo ovdje! – Jer koliko god pjevači ismijavali svoj vlastiti njemački naroda i bili sarkastični prema svojim sunarodnjacima ipak poručuju kako će sa svojim narodom, u toj svojoj Njemačkoj i umrijeti.

– I ja po četvrti put nakon ljetnog odmora idem živjeti u Njemačku – razmišljam u sebi dok uzimam svoju šalicu espressa i jedan kroasan s pulta, a prodavaču koji mi izgledom odaje dojam da je azijatskog porijekla zahvaljujem s jednim: – Dankeschön!

– Idem li ja stvarno živjeti u Njemačku ili idem odraditi jedanaest mjeseci kako bih onda jedan mjesec živio u Hrvatskoj? Što to znači živjeti kao Hrvat u Njemačkoj? – nastavljaju mi se po glavi kotrljati misli dok tražim prazno mjesto među drugim gostima u malom restoranu uz benzinsku postaju negdje na autocesti. Vesela djeca trčkaraju oko stolova, dok majka zamotana u hidžab trči za njima. Iza njih za stolom nekoliko muškaraca s karakteristični gustim brkovima zajedno razgovaraju na nekom arapskom ili turskom jeziku. 

– Toliki moji hrvatski sunarodnjaci koje nedjeljom na svetim misama susrećem stanuju u Njemačkoj, ali zapravo istinski ne žive u njoj. Ne idu u kazalište, ali ni u kino gledati filmove sinkronizirane na njemački jezik. Ne posjećuju gradske muzeje niti prate raspored kazališnih predstava. Ne, nema na tim mjestima puno naši Hrvata. Možda njihove djece koja zbog školskih obveza moraju ići u kazalište, da, ali nema njih – radnika i čistačica. Živi li čovjek zaista puninu društvenog života, ako nije uključen u gradska događanja ili u neke civilne udruge preko kojih može iskazati svoje interese? Ne, ne žive naši ljudi ovdje, već samo rade da odrade.

Sjedim tako i gledam kroz prozor kako autocestom brzo prolaze automobili baš kao što će i moji dani u Njemačkoj uskoro, do sljedećeg ljeta, početi brzo protjecati. Dok se vozim autocestom ne primjećujem koliko zapravo brzo vozim, jurim, jer i drugi automobili jednako brzo voze. Tek kad ovako stanem uz cestu vidim da je to stvarno jako brzo. Prebrzo. Još će netko izazvati nesreću po ovom oblačnom i kišnom vremenu koji nas uvlači u sjetno raspoloženje.

Već sutra ujutro samostanska redovita molitva i sveta misa s vjernicima ispunit će moje vrijeme pa će mi dani brzo protjecati, a imat ću osjećaj kao da idu polako jer i drugi ljudi kroz svoje obveze žure i pod stresom obavljaju svoje poslove. Svi smo puno ubrzaniji ovdje u Njemačkoj, a to primijetimo tek kad stanemo sa strane, kad se ili slomimo od stresa ili se razbolimo pa završimo u bolnici. O, da, kako svi primijete da žure s poslom kada ga gledaju iz bolesničke postelje, a taj njihov posao na kraju bude odmah i bez njih obavljen. 

A što tek znači u ovom liberalnom društvu biti katolički svećenik? Vraćam se doduše u svoj franjevački samostan, u svoju samostansku sobicu gdje bih se trebao više posvetiti Bogu nego zemaljskim brigama. U samostan koji je baš kad sam dolazi prije tri godine proslavio 800 godina od dolaska prvih fratara, prve braće sv. Franje iz Italije. 

Sjećam se priče o dolasku prve braće u Njemačku. Pošto nisu uopće znali njemački na sva pitanja domaćeg stanovništva samo su odgovarali s njemačkim: – Ja, ja! – Što znači: – Da, da. Pa kada su ih domaći ljudi pitali jeste li vi heretici, oni su potvrdili: – Da, da! – Zato ih je narod istukao i poslao nazad u Italiju. – Zbog toga je među braćom Njemačka bila doživljavana tako okrutnom da se u nju nisu usuđivali vraćati osim potaknuti željom za mučeništvom – zapisao je u svojoj kronici fra Jordan Janski. Spominjući drugi pokušaj dolaska braće u Njemačku zapisao je o samome sebi: – I budući da je on protiv volje išao k Nijemcima te je neprestano vikao: „Nisam ja od vaših jer nisam ustao s namjerom da idem s njima“, odveden je pred brata Iliju, a ovaj mu je snagom svete poslužnosti naredio da se s bratom Cezarijem požuri u Njemačku. – Eto, da fra Jordan pod poslušnost, ali ipak sa strahom od mučeništva, nije krenuo za Njemačku ne bismo imali zapisanu prvu povijest braće u Njemačkoj.

– Želja za mučeništvom – bila je motivacija koje su se držali i franjevačka braća koja su išla u misije izvan kršćanskih zemalja. O, koliko smo prije nekoliko godina imali rasprave u Šibeniku o sv. Nikoli Taveliću i njegovu izazovnom propovijedanju pred jeruzalemskim kadijom na sam islamski blagdan Bajram. Čak smo održali i simpozij njemu u čast u kojem se govorilo o želji za mučeništvom srednjovjekovnih svetaca. I sv. Ante je ušao u franjevački red sa žarkom željom da bude poslan u Maroko gdje je očekivao sigurnu mučeničku smrt, no Bog ga je zadržao u Italiji gdje je u Padovi umro prirodnom smrću. I sam je sv. Franjo pošao u Svetu Zemlju kako bi propovijedao evanđelje Saracenima. Bio je spremani umrijeti kada je prošao kroz prvu ratnu liniju i zaputio se sultanu, ali ga je sultan nakon razgovora ipak poštedio i vratio kući.

– Mučeništvo. Biti spreman umrijeti – prolazi mi glavom dok među prstima vrtim svoju šalicu s kavom, a konobarica tamnoputog lica odnosi čaše i briše susjedni stol s kojega su maloprije otišli gosti. Isus je upitao svoje ratoborne učenike Ivana i Jakova jesu li spremni piti iz kaleža iz kojeg on pije i krstiti se krstom kojim se on treba krstiti. Spremno su odgovorili da jesu, ali čim su vojnici u Maslinskom vrtu došli po Isusa oni su se razbježali kao kukavice. Ponekad nam je zakletva, zavjet ili obećanje na usnama brže od pameti.

Čujem neke glasove na svojem jeziku dva-tri stola iza mene. To je moj narod zbog kojeg sam stigao u Njemačku. – Jesi li, Ivane i ti spreman umrijeti ovdje u svojoj misiji u Njemačkoj uz svoj hrvatski narod, ali i za sve ove druge nepoznate ljude koji su našli svoju drugu domovinu ovdje u Njemačkoj? – kao da me pita neki glas. – Jesi li i ti spreman piti iz kaleža iz kojeg ja pijem? Krstiti se krstom kojim se ja krstim? 

– Mislim da nema smisla živjeti samo taj jedan mjesec preko ljeta, a ostale samo bezvoljno raditi. – odgovaram više sam za sebe dok ispijam zadnji gutljaj svoje „brzinske“ kave negdje na pola puta do svojega samostana u Njemačkoj. Stižu mi i poruke na mobitel, a i poneki mail. Čitam odgovor njemačkog župnoga ureda koji mi je neki dan poslao upit njemačkog župljanina koji bi želio krstiti svoje dijete na našoj hrvatskoj misi. Da, njemačka obitelj želi krstiti u našoj hrvatskoj zajednici. Na moj upit kako to da se javljaju meni hrvatskom svećeniku a ne njemačkom župniku, iz ureda mi odgovaraju kako je čovjek dobio preporuku svojih hrvatskih kolega s posla da je naša misa puna vjernika, vesela i dinamična. Zato je odlučio da pod našom hrvatskom misom uz svoje kolege s posla krsti dijete. Eto, Ivane tvojega odgovora, kreni krštavati narod. Kreni živjeti i umrijeti u Njemačkoj.