Čovjek – propali Božji projekt?
Margareta Jozinović
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u veljači 2019. godine (2/2019).
Gdje je nestao čovjek? Vjerujem da su vam poznati stihovi pjesme „Put ka sreći“. Dok lagano pijuckam svoju kavu, razmišljam o tome kako su stvarno ljudski putovi često nepredvidivi. Znam da vrijedi ona da ti je onako kako si sam napraviš, ali baš svaki korak možda ipak ne možeš predvidjeti. Ili? Je li vama drugačije? Svjesna sam da Bare do svojih stihova dolazi u ekstazama, ali proizlaze iz iskustva. Ne znam povijest pjesme, no mislim da je pisao to i za sebe. Bilo kako bilo, pjesma je univerzalna i vrijedi za svako vrijeme pa i za svakoga. Ne mogu ne primijetiti da danas čovjek nestaje. Mislim da se ne varam. Adam i Eva, da ne ulazimo u prevelike dubioze, otkrivaju da su pogriješili i skrivaju se od Boga. Taj isti nije odustao od njih nego ih tražio i dalje dok su oni neprestano skrivajući svoje grijehe prvenstveno bježali od sebe, a i od Boga. Danas ista priča, drugi akteri. Svatko od nas nakon čina grijeha pokušava to sakriti. Da, vjerojatno žališ jer si svojim činom povrijedio nekoga tko te voli, tko je u tebe dao svu svoju ljubav, ali misliš da si ne možeš pomoći. Grijeh je djelo koje prlja tvoju dušu, reže sponu ljubavi između tebe i Srca i tjera te da potrčiš u zaborav da si jedinstven i ljubljen. A, Sveto pismo je prepuno slika i poučnih priča koje nas podsjećaju da se uvijek imamo priliku vratiti na početnu točku i pokušati ponovno. Jer Bog zaista daje tu priliku u sakramentu ispovijedi i pričesti. Zove nestalog čovjeka da se ponovno uzljube i sljube.
Gdje se skrivamo? Iz vagona godina na tračnice ispadamo, gledamo gdje su znakovi, kojim putem krenuti… a Jedan nam uporno govori gdje je put ka sreći! Jedan pogled prema nebu je dovoljan. Ne kažem da je pogled prema nebu dovoljan jer vjerujemo da je na nebu jedan Stari zasio i promatra sve naše korake i usmjerava, već jer čovjek treba gledati prema gore. Važno je nakon povrede ljubavi (sebe i Boga u sebi), kakav god taj čin bio, ponovno dignuti glavu, a kad je podigneš, pogled te usmjerava jedino prema gore. I psihološka je to podrška samome sebi. Važno je, uz to što znaš da postoji onaj koji prašta, da sam sebi oprostiš, da možeš dalje k toj bezuvjetnoj Ljubavi. Bog nam daje slobodu, pušta nas da učinimo po vlastitom opredjeljenju, računajući na našu savjest i znajući da nismo savršeni. Da, pušta nas. No, ne ostavlja! Možda nam se čini da ga nema onda kada je nama najpotrebniji, ali iz vlastitog iskustva potvrđujem da dolazi u pravom trenutku. Možda eventualno čeka da ja odlučim ponovno otvoriti svoje srce za ljubav – dobra djela i drugačiji put.
O ljubavi ne možemo promišljati bez toga da postoji borba između dobra i zla. Bez toga da postoji zlo, ali i Bog koji je jači, jer je čista i potpuna ljubav. A ljubav svatko zamišlja na svoj način. Zato će o ljubavi najbolje govoriti djeca. Ona su nepatvorena i od njih je najljepše učiti ili imati kraj sebe kao svojevrsan podsjetnik, ne samo da smo i sami nekad bili takvi, nego nam osvježavaju memoriju da Dobro postoji. Svaki dan je prilika za novu odluku. Ako je netko i pomislio da ću reći da je čovjek stvarno propao Božji projekt – taj se prevario. Čovjek je Božja kruna stvaranja. Najsavršeniji projekt i najmoćnije oružje ljubavi. Zato ako dvojiš kakav si Božji projekt, želim ti reći da si savršeno nesavršen. Ljubljen i živ. U prilici da se razvijaš kao najmoćnije oružje Ljubavi. I podsjećam te … Samo živi, samo budi! Svi odgovori će doći – samo stoj na svjetlu i doći će kraj tami ☺.
