Došašće – uspravno i podignute glave

Počelo je vrijeme Došašća, što znači dolazak, pohod, objava. To je posebno vrijeme onih koji Boga iskreno traže. Molitvom, pokorom i djelima ljubavi pripravljamo se za najveći događaj u ljudskoj povijesti – Bog dolazi u naš život u našu povijest. Postao je jedan od nas i uspostavio novi sustav vrijednosti. Svojim životom, a poglavito svojom smrću, spasio je, ali i zadužio sve ljude bez obzira na vjeru, rasu ili naciju. Prihvatiti Njega znači odlučiti se za zahtjevan i mukotrpan put, ali put koji vodi do konačne pobjede i spasenja. Ići tim putem ne može netko ravnodušan, nezainteresiran i lijen. Vrijeme došašća borba je protiv takvog ponašanja. Božji narod ne smije spavati i biti ravnodušan, jer samo oni “budni” doživljavaju istinsku božićnu radost i mir. Priprava je to i za Kristov ponovni dolazak. Ne znamo kada će to biti, pa treba živjeti kao da će se to još danas dogoditi. Zato je dobro da smo opet u vremenu Došašća. Možda prošla ili prošlo nismo dobro iskoristili, možda ga uopće nismo iskoristili. Krist ponovno dolazi, dolazi u liku malog djeteta, ali dolazi i kroz sakramente, dolazi kroz svako dobro djelo, pristojnu riječ, pomoć koju smo pružili bližnjem. To je prigoda poći Kristu u susret i možda baš ovo Došašće konačno iskoristimo kako treba.
Suvremeni svijet agresivno nameće ateistički, ili još gore agnostički svjetonazor, svijet nezainteresiranosti i neznanja, nepoštivanja i zanemarivanja svega duhovnoga.
U novije doba Bog može, ali samo kroz ulični advent, trgovinu, trgovačke centre i trošenje bez kontrole. Advent se spominje samo kao reklama za trošenje, a na kraju nije bitno da li se Dijete rodilo, nego je bitan završni račun, bitno je samo koliko se zaradilo. Treba li sudjelovati u takvim događanjima? Možemo li mi smisliti i osmisliti nešto drugo, nešto bolje? Nameće nam se Advent u kojem nema Boga, nema osjećaja pripadnosti vjeri i narodu, brak je beznačajna formalnost koja nikog ne obvezuje, a tako i obitelj ne znači ništa, život se ne cijeni i ne štiti od začeća do prirodne smrti, nema poštivanja starijih, ne poštuju se Božji i naravni zakoni. To gledamo na dalekovidnici, slušamo na krugovalnim postajama, čitamo u dnevnim i tjednim tiskovinama, doživljavamo u Hrvatskom državnom Saboru, gradskoj skupštini, na športskim utakmicama, u tramvajima i autobusima, na uličnim „adventima“. Neargumentirano se napada Crkva, biskupi i svi koji promišlju ili napišu nešto nacionalno i vjerski utemeljeno. Kada se argumentirano odgovori to predstavlja napad na slobodu tiska, demokraciju, na slobode svih vrsta. To je fašizacija rigidnih konzervativaca, prekrajanje povijesti i napad na tekovine „napredne“ socijalističke revolucije. Istinite povijesne činjenice, do kojih konačno pomalo dolazimo, očito ne odgovaraju našim partizanskim povjesničarima, koji se ne bi vraćali u povijest, nego bi i dalje širili laži, odnosno definirali svoju povijest. Neistinom nam truju sadašnjost, ne žele istinitu prošlost i tako nam kradu i zagađuju budućnost.
Uvjeravaju nas da su sada takva vremena i da se protiv toga ne može ništa učiniti. Relativizam i ravnodušnost nameću se kao način života i razmišljanja. Podlogu tome čini uvjerenje da je jedina vrijednost ovaj svijet i njegova dobra. Bog je izvan takvog razmišljanja, ne uklapa se u način života i ne stvara pozitivni nemir na koji upozoravaju biblijski tekstovi i nauk Crkve.
Je li doista tako? Jesmo li i mi, koji se smatramo vjernicima, prihvatili takvo stanje? Nadam se da nismo. Ako dvojimo, vrijeme Došašća pomoći će da intenzivnijim razmišljanjem, čitanjem i proučavanjem biblijskih tekstova, čitanjem katoličkog tiska, molitvom dođemo do odgovora. Nikada nijedno vrijeme nije slučajno bilo loše ili dobro. Ozračje u svojoj obitelji činimo sami. Svađa roditelja, neposlušna i neodgojena djeca, nepoštivanje starijih neće doprinijeti ugodnom i zadovoljnom obiteljskom životu. Ali skladan i ljubavlju ispunjen brak, s ljubavlju odgojena djeca, brižno i pažljivo postupanje prema starijima, sigurno donosi mir i zadovoljstvo u obitelji. Kada takva obitelj, odnosno takve obitelji, postanu temelji Naroda neće se govoriti da se ništa ne može i da su sada takva vremena. Takva su vremena zato jer nam se sustavno rastače obitelj, donose neprirodni i nakaradni zakoni i školski programi, jer nas vode političke elite kojima ništa narodno i vjersko nije sveto. Ako su se zbog toga vremena pokvarila, otkrili smo uzroke, obavili smo pola posla, možda i veći dio.
Rješenja neće doći sama, neće pasti s neba. Za njih se treba potruditi i biti svjestan da osim našeg truda treba Božja pomoć. Božja prisutnosti u ljudskoj povijesti nije sporna, ali problem postaje kada je moramo pronaći u svakidašnjem životu. Sebičnost, samodostatnost prepreke su pronalasku Boga. Tko uspije pronaći Boga u svojoj svakodnevnici posjeduje ključ za shvaćanje Božjeg dolaska među nas i Njegovu muku na križu usmjerenu prema konačnom spasenju. Na tom putu smo svi. Neke dionice nisu ugodne, ali to nas ne smije obeshrabriti. Baš su te neugodne dionice zalog dolaska do cilja. Često, kao djeca, pitamo: “Koliko još ima?”, “Zašto nas Bog ostavlja same?”, “Zašto kasni?” Bilo bi bolje pitati: “Što mi činimo?” Pokušajmo, u ovo posebno vrijeme, ugoditi ženi/mužu, roditeljima, djeci, subraći oko nas. Ako ustrajemo osjećaj zadovoljstva neće izostati. Možete li zamisliti zadovoljnu obitelj, zadovoljan školski razred, športsku momčad…? Uspjeh ne može izostati, što znači da će se zadovoljstvo i veselje širiti. To je bit Došašća, naše vjere, ali i svakodnevnog ponašanja. Postanimo znak Božje prisutnosti u našim obiteljima, u našem Narodu odlučni spriječiti da se blate, zagađuju i obezvređuju temeljni vjerski i nacionalni osjećaji. Takvim ćemo ponašanjem ostvariti temeljno poslanje čovjeka vjernika i pokazati da Gospodin nije uzalud došao k nama i nećemo u strahu čekati Njegov ponovni dolazak, već Ga dočekujemo uspravno i podignute glave.