Europa ne živi samo o kruhu
Ivan Glavinić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2019. godine (3/2019).
Jedno od ključnih mjesta u polemici o odnosu svjetovnog poretka i vjerske stvarnosti je Isusova tvrdnja „Dajte caru carevo, a Bogu Božje“ (Lk 20, 25). U ovome se uvijek iščitavala tvrdnja da i svjetovno i vjersko imaju nešto svoje što im pripada kao vlastito. No, ovdje je i poteškoća: postoji li granica između careva i Božjega i što tada kome pripada? Nije li sve zapravo Božje i, ako jest, što je onda posebno carevo, a da nije i Božje? Na ova su pitanja rasprave kroz povijest davale različite odgovore i tako tumačile Isusov govor: neke su vidjele potpunu odijeljenost, čak i suprotstavljenost svjetovnog i vjerskog, dok su druge isticale komplementarnost tih dviju sfera ljudskog života. Društvo našeg vremena često naginje prvom tumačenju (suprotstavljenost), ali kontekst evanđeoske tvrdnje to teško može poduprijeti. Naime, farizeji i herodovci pitanjem o porezu caru htjeli su na lukav način od Isusa dobiti odgovor koji bi značio da se vjera koju on propovijeda suprotstavlja svjetovnom poretku – caru. Time bi mogli optužiti Isusa pred samim carem i tako ga ukloniti. No, Isus im jasno daje do znanja što misli o njihovim namjerama: „Zašto me iskušavate, licemjeri?“. Punom smislu tvrdnje caru carevo, Bogu Božje bliže je, dakle, tumačenje koje govori o različitosti i istovremeno o komplementarnosti svjetovne i vjerske sfere.
Istinu o čovjeku ne može donijeti ljudska vlast
No, i dalje stoji pitanje što je carevo, ako je sve Božje? Sveti Pavao tvrdi da „nema vlasti doli od Boga“ (Rim 13, 1), što je potpuno u skladu s cjelovitim biblijskim iskustvom i uvjerenjem da svaka vlast među ljudima počiva na izvornom poslanju: „Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji“ (Post 1, 28). Ali, ako je vlast od Boga, ipak nije i svaki način vladanja, jer Božje je sve osim grijeha. Izvorno poslanje vladanja u Knjizi postanka odnosi se na to da čovjek svijet „obrađuje i čuva“ (Post 2, 15). Zlo koje vlasti mogu činiti nije Božje – to je karikatura vlasti. Ovdje postaje jasnije: car nema drugoga cara kojemu bi dao njegovo, već je on sam dužan Bogu kao Svevladaru dati Božje, tj. vladati po istini, vladati moralno u čuvanju svijeta i povjerenih mu ljudi. Upravo u takvom vladanju krije se ono vlastito carevo. Naime, ljudi mogu imati različite stavove o načinima uređenja svjetovne sfere života, a da mnogi od njih, iako se razlikuju, poštuju Božji zakon života. U čemu car daje Bogu Božje, vjernik duguje dati i caru carevo.
No, u ljudskom iskustvu stvari se uopće ne čine tako jednostavnima: mnogo je onih u poziciji vlasti koji, ma što napravili, svoje djelo vide u skladu s Božjim zakonom, iako je svima očita potpuna suprotnost. Ovdje dolazi novo pitanje: kako znati što je to Božje, na što se vlasti i narod trebaju oslanjati? Nije li dovoljno da se vlasti brinu kako ljudi ne bi bili gladni, žedni, siromašni i bolesni? Nisu li tada vlasti na Božjoj strani? Nije li dovoljno omogućiti dobar život? Isus jasno daje do znanja da nije tako: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Čovjek nije biće koje zadovoljavaju samo materijalni uvjeti; on je više od onoga što jede i teži za višim. Nisu dovoljni samo uvjeti za život čovjeka; potrebna je istina o čovjeku. Ljudska vlast, baš zato što je ljudska, ne može dati tu istinu. Čovjek, premda je pozvan spoznati sam sebe, puninu istine o sebi prima kao dar Božji. Taj dar čovjek spoznaje slušanjem Riječi, a prihvaća ga pristajanjem na usklađivanje života i djelovanja u skladu s njom. Upravo u ovoj točki postaje ključno pitanje vjere i općenito religija u današnjem društvu: osluškivanje poruka religije nužno je radi čovjeka samog. U Europi to osluškivanje i dijalog društva s religijama nailazi na nemale poteškoće, ponajprije u svakodnevnom praktičnom ostvarenju.
Cijeli članak možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 3/2019.
