Smrt – mogućnost konačne odluke? – 1. dio

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2019. godine (5/2019).

Važnost trenutka smrti iz kršćanske perspektive

Ljudi nerado govore o smrti. Smrt nije tema kojom bismo se bavili u redovitim druženjima, iako ona sama katkada okupi ljude, bilo pri ispraćaju nekoga poznanika, bilo pri molitvi za naše pokojne. Kakogod da netko gledao na taj jedinstveni, neponovljivi i posebni trenutak života, dinamika kojom živimo svoju svakodnevicu pred nas redovito stavlja činjenicu same smrti, za koju katkada ne znamo pripada li životu ili nadilazi taj isti život. Za nekoga ona zasigurno može biti životna ‘točka na i’ kojom se omeđuje jedan vremenski period. Za nekoga drugoga ona može biti mjesto susretanja prolaznoga i neprolaznoga, često smatrana prijelazom. Ona bi za nekoga također mogla biti dokaz da čovjeku pripada i iskustvo nepoznatoga, jer se, jednako koliko i ljudsko nastajanje, toliko i ljudsko ‘nestajanje’, nikako ne može empirijski provjeriti ili znanstveno obuhvatiti. Gledajući iz kršćanske perspektive smrt se može promatrati na različite načine, počevši od biologijskoga stajališta, po kojem smrću nastaje raspadanje, sve do onoga duhovnoga, po kojom se smrt vidi kao poveznica dvaju ‘svjetova’ – vječnoga i prolaznoga, iako ona uvijek istovremeno ostaje i prekid. Bez obzira na razna tumačenja smrti, ono što je za kršćansku poruku nesumnjivo bitno upravo je događaj Isusa Krista, koji je sâm prošao iskustvo smrti. Njegova smrt nije bila nekakav privid ili inscenirani događaj za okupljeno mnoštvo, nego silazak u smrt, istinsko umiranje. Prema tome, smrt za vjernika, koji u Krista polaže svoju konačnu nadu, nikad nije samo prekid, kidanje, kraj, oduzimanje, nego poveznica, spajanje, početak i primanje, zato što se u njoj očekuje susret Boga i čovjeka, beskonačnoga i konačnoga. Ona, u svakom slučaju, ostaje važan trenutak u životu jednoga pojedinca, ne zato što bi svatko bio osuđen na osamljenički susret s Bogom, nego zato što je Bog, u kojega kršćani vjeruju, sâm iskusio svu surovost, grubost, hladnoću i samoću sâme smrti.

Smrt – „najveći ljudski čin“

Kada se među ljudima spominje i govori o nečemu, što se nikako ne može potpuno obuhvatiti našim razumom niti proniknuti vlastitim sposobnostima, često se zauzimaju neobični stavovi. To se zapravo vidi u kolokvijalnom poimanju same smrti. Ponekad se može čuti da se netko uopće ne boji smrti, dok se istovremeno susreću ljudi koji nelagodno sudjeluju u razgovoru o temi, koja će u svačijem životu postati stvarnošću. Kakogod netko pristupao tajni smrti, kroz koju će svaki čovjek kad-tad imati priliku proći, potrebno je o njoj razmišljati. Upravo stoga ne čudi da je njemački teolog Karl Rahner isticao da je „smrt najveći ljudski čin, u kojem se potpuno ispunja sloboda ljudskoga postojanja“. Kako govoriti o smrti kao iskustvu slobode, ukoliko najčešće o nama ne ovisi kada će ona nastupiti? Kako u smrti uopće vidjeti nešto ‘istinsko veliko i ljudsko’, kada smo u njoj potpuno prepušteni nekomu ili nečemu drugome? Zapravo, kada o smrti razmišljamo kao realnom događaju, koji će se upisati i u našu osobnu povijest, primijetimo koliko nam se upita javlja – često se uhvatimo da o nečemu dugo razmišljamo i ne pronalazimo prikladne odgovore. Smrt jest jedan čin ili događaj u kojem se sudjeluje, nemoguće ju je odvojiti od nas samih. ‘Veličina smrti’ možda je upravo u tomu što njome sve staro nastaje i počinje nešto novo. Ona je onoliko ‘velika’, koliko u nama pobuđuje bojazan, ili u najmanju ruku nelagodu, pred onim što nam se u njoj oduzima, ili možda s čime se zbog nje moramo oprostiti ili što očekivati nakon događaja smrti. U smrti se, iz kršćanskoga kuta gledanja, najbolje vidi sva ljudska nemoć; stoga se može smatrati da je upravo čovjek najslobodniji onda kada najmanje ovisi o samome sebi, tj. i trenutak rađanja i trenutak umiranja ne ovisi o nama, njima upravlja netko Drugi. U smrti se doživljava ona sloboda za kojom se tijekom življenja čeznulo, zbiva se susret s Onim s kime se živjelo. Prema tome, spomenute Rahnerove riječi, koliko se god po sebi činile proturječnima, u nama žele probuditi drugačije shvaćanje smrti kao lišenosti samih sebe, smrti kao prepuštenosti u Ruke, smrti kao mogućnosti za konačnu slobodu. U smrti se otvara „mogućnost za pravi, potpuno ljudski čin, po kojem ona postaje mjesto svijesti, slobode, Božje aktivnosti i odluke o vječnoj sudbini“ (Ladislav Boros). Uz mnoga druga tumačenja tajne smrti, jedna od temeljnih kršćanskih postavki upravo se odnosi na pozitivni vidik toga otajstva. Naime, nemoguće je vjerovati u Isusa Krista i istovremeno u smrti vidjeti samo prekid. Teško se nazivati Isusovim učenikom i smrt smatrati surovim završetkom ionako zahtjevne, ponekad i gotovo nepodnošljive, ljudske egzistencije. Kristov učenik i u smrti vidi mogućnost, priliku i nezavršeni proces, jer čovjek, unatoč nemoći, prepuštenosti i ovisnosti o nekom drugom, itekako zna da i smrt pripada Bogu – i u smrti čovjek može susresti Boga, dijalogom s njime pobijediti hladnoću samoće i završavanjem svoga zemaljskoga hodočašća stupiti na tlo vječnosti. Ono što je zapravo posve paradoksalno u kršćanskome razumijevanju smrti, kao, ne samo mogućnosti, nego zagarantiranoga događaja u životu svakoga pojedinca jest sljedeće: ljudsko „krajnje razgolićenje u smrti istodobno je znak njegova najvišega dostojanstva: njegova prava na vječnost.“ (Hans Urs von Balthasar) Po smrti, u kojoj se prepoznaje sva ljudska krhkost, ostvaruje se ono što ipak ne ovisi samo o čovjeku i što ne može sâm sebi dati – vječnost.