Gospodine, što želiš da učinim?

Nije rijetkost čuti upravo iz usta vjernika da smo dobri kršćani, vjernici. U tom razgovoru obično se ide korak dalje, pa se onda navodi što se sve čini u životu kako bi se zadovoljila forma. Možda više nego i jedno drugo razdoblje u povijesti čovječanstva, upravo ovo naše vrijeme karakterizira težnja za zadovoljenjem forme. Sve je tome podređeno. Sadržaj odavno više nije bitan. Puno je argumenata za takav stav i ovakvu tvrdnju. I to je poprilično loše. Jer od težnje za zadovoljenjem forme izgubila se potreba za kvalitetnim sadržajem. Pogledajmo samo oko sebe, sve je podređeno upravo formi, društvene mreže, događaji, susreti bilo koje vrste čak i naši odnosi, prijateljski, obiteljski, bračni pate od pukog formalizma. Ovo naše vrijeme mogli bismo nazvati vremenom ambalaže. Jer odavno je postalo bitno kako nešto izgleda ili kako se predstavlja, a ne sam sadržaj. Kada ovaj govor stavimo u kontekst duhovnog, onda uočavamo da imamo ozbiljan problem. Iako nam u dubini našega srca ponos nastavlja govoriti kako smo dobri kršćani, dovoljno je samo malo izložiti se svjetlosti kako bismo spoznali besplatnost svoga poziva, vjere, svih svojih vrlina, sve to nije naša zasluga, to je dar. Jasno ćemo vidjeti kako je jadan naš odgovor kada se usporedi sa veličinom dara kojega smo primili.

Kako bismo izbjegli ono što Gospodin od nas traži, često mu dajemo prijedloge tako da On nema više prostora izložiti nam svoj plan. Kada smo zadnji put iskreno u svojoj molitvi zavapili dragome Bogu s molitvom na ustima i u srcu: Gospodine, što želiš da učinim? Nisu li se naše molitve pretvorile ili u informiranje Boga o našim životima (pri tome zanemarujući istinu da je on taj koji najbolje poznaje naše srce) ili tek u nabrajanje različitih želja (često toliko sebičnih koje služe isključivo za zadovoljenje naših potreba).

Jedan od problema kršćanske obveze je taj da stvari tako dobro činimo, da smo toliko zauzeti da nemamo više vremena ni snage da činimo ono što Gospodin od nas traži. Štoviše, niti ne primjećujemo da Gospodin od nas traži nešto drugo, izuzev rijetkih neugodnih trenutaka kada se požurujemo prihvatiti druge obveze, naravno „zbog Gospodina“.

Ne zanimaju me vaše bezbrojne žrtve, govori Gospodin: prestanite prinositi nekorisne prinose (Iz 1,11.13)! Čovječe, poučen si u onome što je dobro i što Gospodin traži od tebe: vršiti pravdu, milosrđe ljubiti, smjerno sa svojim Bogom hoditi (Mih 6,8). Gospodin ne traži od nas čudesa ili izvanredne stvari, ali traži od nas da činimo pravicu; on je pravedan koji sudi, mi ne trebamo suditi: moramo činiti pravicu. Josip i Šimun bili su ljudi pravedni, tj. ljudi posve na raspolaganju djelovanju Božjem. Živjeli su po zakonu kojega je Bog dao svome narodu da bi u vjernosti hodio ravno bez zalaženja u stranputicu, niti lijevo niti desno.

Ljubiti milosrđe, znači ljubiti Gospodina Boga svoga svim srcem, svom dušom, svim snagama i svom pameću svojom, a bližnjega svoga kao sebe samoga. Ljubav prema Bogu je ljubav koja zahvaća sav život i prelijeva se u bratsku ljubav, to je temelj svakoga poziva.

Smjerno sa svojim Bogom hoditi, znači u poslušnosti, u odricanju svake volje koja polazi od mene i svake slave koja se meni vraća. Hoditi, nasljedujući Krista, svoga Boga, dajući mu slavu, služeći mu i dajući se posvema da bi se ispunilo njegovo djelo, a ne moje.

Možda služimo bez da ikoga ljubimo; možda govorimo o tolikim stvarima, o moralu, o djelotvornoj ljubavi, o pravdi, a zaboravljamo biti pravedni, moralni, oni koji ljube. Ostavimo vremena i prostora Gospodinu da nam govori naume koje ima s nama kako bismo bili raspoloživi. Ostavimo Bogu mogućnost da nam se obrati, da nam progovori.

Dođite: ova riječ odzvanja svijetom koji je utonuo u tamu očaja zbog manjka Božje prisutnosti. Vratite se, govori Gospodin onima koji su mu okrenuli leđa. Ovaj je poziv upućen kao dar. Kako reći ne, ako samo on ima riječi života vječnoga (Iv 6,68)? Jedna je stvar sigurna: Gospodin me želi, hoće me sa sobom i za sebe.