Intimnost banalnih stvari

Mladen Milić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u rujnu 2024. godine (9/2024).

Ljeto koje je na izmaku za katolike i mnoge ljude koji svoj život ravnaju prema vlastitoj savjesti bili su sablažnjeni dvama događajima koji su duboko povrijedili njihove osjećaje, ali i dobar ukus: prikaz Djevice Marije u porođajnim bolima u katedrali u Linzu i otvorenje Olimpijskih igara u kojem je ismijana Posljednja večera.

Da podsjetimo: ,,umjetnica” Esther Strauss prikazala je Djevicu Mariju u trenucima rađanja – kip je postavljen u okviru projekta koji, oh, kako stereotipno rečeno, propituje ulogu žene u Crkvi i društvu. Voditeljica projekta, teologinja M. Resch, dala je teološko opravdanje, da se kipom, koji prilično neukusno izgleda, želi slaviti novi život i otajstvo Utjelovljenja. Zbog instalacije se biskupija Linz morala ispričati (kao da nisu znali tko je umjetnica kojoj nije prvi puta da radi sablažnjive projekte), a samom kipu jedan je vjernik odrubio glavu.

Ono što je u cijeloj priči najžalosnije je svođenje umjetnosti na pervertiranje najintimnijih događaja ljudskog života. M. Kundera u svom djelu Identitet piše kako nisu grandiozni, nego naprotiv, najbanalniji događaji u ljudskom životu ujedno i najintimniji. To su oni događaji za koje ne želimo da ih itko vidi: ljubavni zanos, rađanje, obavljanje nužde, mjesečnica. Ljudi koji te trenutke izvrgavaju pogledima drugih obično trebaju stručnu pomoć.

U tom smislu povreda, ne samo smisla umjetnosti, nego i dostojanstva žene očitovana je u takvu djelu na tragičan način. Ono najintimnije, i to ne vlastito, nego tuđe, izvrgnuti pogledima drugih zapravo je sakralni ili umjetnički trafficking! I sve to pod izgovorom: to je umjetnost, to je život, to se događa kod svakog poroda. Da, ali ako nitko zdravog razuma ne stavlja fotografije vlastitog poroda kod kuće na zidove, kojim pravom to netko čini ženi koja je, također, Spasitelja svijeta rodila u intimi betlehemske štalice.

Drugi sablažnjivi događaj, također uime slobode umjetnosti, pervertirao je simbol ustanovljenja sakramenta euharistije i parodirao sničeanskimDionizom, koji na bakanalijama lumpuje i orgija, za razliku od Krista, koji u zajedništvu Posljednje večere počinje otajstvo predanja sebe za svoje prijatelje i za cijeli svijet.

Mnoge je s razlogom uznemirila seansa na kojoj određena skupina umjetnika izvrće simbole služeći se Leonardovom Posljednjom večerom. Na simbole smo osjetljivi, posebno kada ih se parodira i pervertira tamo gdje im nije ni mjesto ni vrijeme. Razočaranost, ojađenost, tuga, želja za odgovorom onima koji su zaposjeli sve moguće centre moći i prijete eliminacijom kršćanske kulture u zemlji koja je primogenita filia Ecclesiae Romanae.

Koketiranje sa seksualnim perverzijama kroz prizmu svetoga uvijek je uznemiravalo one ljude koji u svojoj savjesti i po svojoj naravi imaju osjećaj za sveto i za granice dobrog ukusa u umjetnosti.

S druge strane, zazivanje osvete, pozivi na nasilje i kazne evociraju čežnju za onim oblikom moći uz koju ni Krist ne bi a priori pristao.

Nije ovo prvi puta u povijesti da se ismijavaju svetinje i nije ni najgore. Nekoliko puta Zli je udario i u samo srce Crkve raznim bakanalijama. I nije Crkva preživjela jer je moćna, nego jer je nemoćna. I jer ju Duh vodi kako On hoće.

I da, radi se o duhovnoj borbi, čak i ako nas neki svećenici i teolozi uvjeravaju kako je uloga umjetnosti da provocira. Ako je netko mislio da će Zli (i ljudi inspirirani njime) zauzeti položaje moći, a onda imati obzira prema svetinjama i svemu onome što ovaj svijet čini Božjim mjestom, onda se gadno prevario. Pa to mu je i glavni cilj – izopačiti simbole.

U svemu tome kršćanin ne bi trebao nisko padati na tu zavodljivu igru preuzimanja moći, nego poći od vlastite duše i savjesti. Mi smo neznatni i ne ravnamo tijekom svjetskih zbivanja, ali ravnamo svojom savješću i imamo utjecaj na svoje bližnje. Krist nam poručuje: ,,To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33)

I to je put kršćanstva: opuštenost i mir jer je Bog pobijedio svijet, iako mi imamo muku u njemu.