Ivo Andrić – nobelovac koji nas je zadužio
Erik Matejak
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).
Ponovno nas je iznenadila Švedska akademija koja dodjeljuje Nobelovu nagradu za književnost. Njezin odabir je – Han Kang – južnokorejska spisateljica koja ima „jedinstvenu svijest o vezama između tijela i duše, živih i mrtvih, a zbog svog poetskog i eksperimentalnog stila smatra se inovativnom u području suvremene proze“, rekao je novinarima predsjednik Odbora za dodjelu Anders Olsson. I dok danas mnoge zemlje koje drže do svojih spisatelja i spisateljica promoviraju svoje autore kao netko tko bi ih mogao dostojno kulturno predstavljati u svijetu, postavljam si pitanje a što je s našom kulturom i našim autorima koje držimo na marginama društva, čak i pokojne i nagrađene kao recimo Ivu Andrića. Istina da je u vrijeme kada mu je dodijeljena Nobelova nagrada postojala zemlja koja se zvala Jugoslavija, ali ne baštinimo li svi pomalo od te zemlje materijalna i nematerijalna dobra. Nije li jezik koji ne osjećamo stranim, zato što ga razumijemo, naš i nama prirodan. Andrićev leksik također predstavlja jedinstvenu leguru barem triju danas standardiziranih jezika. Zbog toga, ali i zbog tematskih opredjeljenja, Ivo Andrić je cjelinom svojeg djela i hrvatski, i srpski, i bosanski književnik. Djetinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu. Sarajevsku Veliku gimnaziju upisuje 1903. godine (od koje su 1922. godine nastale današnje Prva i Druga gimnazija), a studij slovenske književnosti i povijesti pohađa na filozofskim fakultetima u Zagrebu, Beču, Krakovu te Grazu u kojem 1924. godine brani i doktorsku disertaciju na temu „Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske vladavine“. Kao član Mlade Bosne za Prvog Svjetskog rata zatvoren je i interniran. Od 1920. do 1941. bio je u diplomatskoj službi, od 1945. bavi se isključivo literaturom. S obzirom na to kako je bio ambasador u Njemačkoj u vrijeme Trećeg Reicha, Andriću se predbacivalo šurovanje s Nijemcima, međutim on će poslije rata zapisati: „Nijemci i Njemačka to je najveća muka mojeg života… To je problem, od kojeg će bolovati cijela Europa još 150 godina. Pa ni tada mu ne vidim rješenje.“ U obrazloženju zašto mu je dodijeljena Nobelova nagrada stoji kako: „Njegova proza sadrži epski naboj kojim prati ljudske sudbine iz historije svoje zemlje“. Andrić umire 1975. godine u Beogradu, a posljednje što je zapisao u svoju bilježnicu bilo je: „Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čoveka strah. A kod književnika i svakog ‘javnog radnika’ dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju…“ Pa eto, možda ne bi štetilo ponovno čitati svoje velikane koji su crpili s istih izvora s kojih dolazimo svi, jer povijest naših naroda je usko povezano i do u sitne detalje isprepletena s narodima i običajima koji nam nisu tako strani ni daleki, koji su gotovo naši.
