Lijepo nam je s vama!

Ana Penić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).

Sjećam se… Bilo je to za vrijeme procesa mirne reintegracije Hrvatskog podunavlja u društveno-politički sustav Republike Hrvatske.  lzazim iz crkve, osječke katedrale, i ugledam čovjeka nižeg rasta, u uniformi vojnika UNPROFOR-a, ali s jednim iznimnim detaljem: umjesto hlača, on ima sivu suknju i dokoljenice. U Osijeku tada nije bilo mnogo stranaca, pogotovo nije bilo egzotičnih lica kakvo mi se činilo lice ovog čovjeka, „unproforca“ (tako smo ih mi zvali, jer su bili u službi UNPROFOR-a). Bio je to muškarac, u kasnim tridesetim, ili ranim četrdesetim  godinama, koji je, a to je i gornji dio uniforme govorio, pripadao mirovnim snagama UN-a smještenima u Osijeku i okolici. Pristupila sam mu s osmijehom i s pitanjem govori li engleski, a za odgovor sam dobila njegov širok osmijeh i odgovor: Yes! Odmah smo ,,kliknuli“ te otišli na kavu u najbliži kafić. Moj simpatični sugovornik, na prvi pogled vidi se da nije Europljanin, tada mi reče: „Vi ste odgovor na moju molitvu! Kad sam ušao u ovu veliku i prelijepu crkvu bio sam sretan što vidim svjetlo tabernakula i Gospin kip“. Bio je sretan što je naišao na katoličku crkvu, tako daleko od svoje domovine – otočja Fiji, koja se nalaze zaista daleko, između Azije i Južne Amerike. Bio je razdragan, presretan. Posao u Ujedinjem narodima, kao mirovni pratitelj mirne reintegracije u nekoj dalekoj zemlji bio je mnogim muškarcima san snova.  Bio je to i njegov san, koji je postao stvarnost jer su mjesečna primanja za prilike u njegovoj domovini bila izdašna. Bio je katolik, sad je tu, u Osijeku, naišao i na katoličku crkvu u kojoj je mogao sudjelovati na svetoj misi, bez obzira što nije razumio jezik. Poznavao je liturgiju, i mogao je pratiti tijek svete mise. Jedan zanimljiv detalj: njega je najviše obradovala činjenica da je upravo hrvatski narod taj kojem na njihovom jeziku govori Gospa u Međugorju! Meni je veće čudo bilo to što je Međugorje bilo poznato u tako dalekoj zemlji, kakva je država naroda Fidži (Fiji).

Danas je neko drugo i drugačije vrijeme. Unatoč politički uspješnoj mirnoj reintegraciji Hrvatskog podunavlja vratilo se malo Hrvata koji su tijekom srpske agresije 1991. godine bili protjerani. Neki su ostali u mjestima gdje su proveli progonstvo, a mnogi mladi Hrvati, tadašnja djeca – za vrijeme svih ovih godina otišli su u razne europske zemlje, ali i u druge krajeve svijeta za boljim uvjetima rada i života za svoju obitelj. Mnogi su tamo i ostali. Njihova djeca danas pohađaju državne škole, i tek, ako roditelji žele pohađaju i hrvatske, gdje uče i hrvatski jezik. 

Nažalost, danas je Hrvatska, unatoč svojoj ljepoti, pusta u mnogim svojim krajevima. S druge strane, u gradovima vidimo sve više stranih radnika. Oni rade one poslove koje naši ljudi ne žele prihvatiti, jer su im primanja manja nego što su njihove potrebe i prohtjevi.

U  Osijeku sve više viđamo Filipince koji rade za različite osječke tvrtke poslove koje ni naši radnici, ni mladići, ni djevojke ne žele raditi za ponuđenu plaću. Hrvatska javnost bila je zabrinuta zbog opasnosti zagađenja okoliša kada se ovog proljeća zapalio plin nedaleko od grada i kada je cijelom gradu i svim stanovnicima prijetilo opasno zagađenje. Tek smo tada saznali gorku istinu: najopasnije i najteže poslove u tom pogonu radili su Filipinci koji su na „privremenom radu“ u Hrvatskoj, a obitelji su im  na Filipinima.

….Bila sam razrednica djeci čiji su očevi radili u inozemstvu i dolazili svojim obiteljima samo za Božić. Djeca su rasla, školovala se, udavala se i ženila… Kad su se očevi, sad kao umirovljenici, odlučili vratiti i živjeti mirno u svojim novim, lijepim kućama postala je jasna stvarnost – to su dva posve drugačija svijeta. Mnogi roditelji i njihova djeca više nisu imali ni o čemu pričati, a kamoli zajedno živjeti. Bila je to teško iskustvo ljudi koji su radili za „bolje sutra“ svojih obitelji, a kad su se vratili, ostali su sami. Njihova djeca su u međuvremenu stvorila nove obitelji, ali mnogi – daleko i od doma i od domovine. Nažalost, današnji mladi, školovani Hrvati sa svojim obiteljima odlaze iz Hrvatske u bogatije zemlje Europske unije, a k nama dolaze Filipinci.

Hrvatska nam postaje sve praznija. Mnoge škole, pa i suvremeno opremljene ostaju prazne, jer nema djece koja bi ih pohađala. I mnoga naša djeca danas sa svojim roditeljima odlaze u zapadnoeuropske zemlje, zauvijek… Maštaju  da će tamo ostvariti sve svoje snove.

Mi se, ipak, nadamo da će se predomisliti i vratiti.

U isto vrijeme oko nas vidimo sve više stranaca, i to – iz dalekih zemalja. Ne dolaze nam kao nekad pripadnici mirovnih misija Ujedinjenih naroda, nego kao radnici, koji prihvaćaju teške i neatraktivne poslove, za koje naši nezaposleni muškarci i žene – nisu zainteresirani, i ne žele ih raditi. To su uglavnom naporni i teški poslovi. Kao da je preslikana situacija sudbine mladih Hrvata koji su u prethodnim vremenima odlazili u Njemačku, Francusku ili Austriju i radili na radnim mjestima koje njihovi vršnjaci tih zemalja – nisu željeli raditi. Koliko su stadiona, cesta i mostova u zapadnoeuropskim zemljama izgradili tada mladi Hrvati, koji danas primaju njemačku mirovinu, ali njihova djeca su se raselila. Sve više smo svjedoci kako je bolno kad učitelji nemaju koga učiti, jer nema ni djece, ni njihovih roditelja. U Hrvatskoj imamo više lijepih škola i lijepih kuća, nego učenika i obitelji koje u njima žive.

Sa zahvalnošću i radošću pročitala sam vijest da se u jednoj katoličkoj župi u Osijeku svake nedjelje slavi sveta misa na engleskom jeziku upravo za strane radnike katolike, a to su uglavnom Filipinci. Radujem se susretu s tim dragim ljudima, baštinicima iste vjere i štovateljima naše Gospe, Isusove Majke. Bio je to prijedlog svećenika s misionarskim iskustvom vlč. Josipa Brnića.

U jednom američkom časopisu pročitala sam kako su, od svih stranaca koji dolaze sa svih strana svijeta raditi u SAD-e, i pripadnici su različitih vjera i kultura, najbolji upravo Filipinci. Radišni su, prihvaćaju svaki rad, disciplinirani su, i ne prave probleme ni svojim poslodavcima, ni društvenoj sredini u kojoj žive, kao što ih stvaraju neki strani radnici drugih vjera i kultura. Filipinci koje mi susrećemo u Osijeku na neki su način ,,nevidljivi”, međusobno se druže, rekla bih da su pomalo plahi, dok su u razgovoru otvoreni i jasni, ne gestikuliraju rukama i ne govore preglasno kao temperamentni narodi Mediterana.

Dobro nam došli, dragi naši prijatelji s Dalekog Istoka, s otočja Filipina. Sjećam se kako je sve nas Hrvate katolike svojim riječima beskrajno obradovao jedan Poljak, kardinal, kad je izabran za papu u Rimu: ,,Dolazim iz daleke zemlje!“ Bio je to papa Ivan Pavao II., danas sveti Ivan Pavao II.

I vi dolazite iz daleke zemlje, a sada ste naši sugrađani, i naša braća i sestre u Kristu. I još  jednom: „Dobro nam došli! Lijepo nam je s vama!