Kako je Bog po sv. Antunu uslišao jednu neobičnu molitvu?

Tanja Maleš

Tekst je izvorno objavljen tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u listopadu 2024. godine (10/2024).

Razgovor s padovanskom hodočasnicom Brankom (60) nalik je jednoj filmskoj priči. Kad nam je otvorila svoje srce, postalo je potpuno jasno zašto je odgovor na pitanje koliko ima godina glasio: „Dosta.“ Šezdeset i nije tako puno, ali se u njih smjestilo izazova za barem dva života. Dio toga dijelimo s vama, poštovani čitatelji. Branka je dio života provela u inozemstvu. Sastavni dio njezina vjerničkog puta uvijek je bila molitva sv. Antunu. I to je bilo poznato i njezinim prijateljima. Jedna od prijateljica rodila je dijete s pet mjeseci i deset dana. Šanse za preživljavanje bile su minimalne. Branka joj je obećala da će moliti zagovor sv. Antuna da sve bude u redu. Mislila je da se šali s njom, da je nemoguće, no dodala je: „Ako dijete slučajno preživi, liječnici su rekli da će imati teške posljedice. Ali ako se stvarno rodi živa, ti ćeš joj biti kuma.“ Rodila se djevojčica i prijateljica je svaki dan bila s njom u bolnici, stavljala je na grudi da osjeti majčine otkucaje i tako se izbori za život dok ne napuni devet mjeseci. Na dan kad je prijateljica trebala djevojčicu povesti kući, došla je u bolnicu s opremom i odjećom, no dočekao ju je liječnik i rekao da je dječak umro. „Kako dječak? Pa došla sam po svoju djevojčicu“, rekla je tada mama. Čini se da je došlo do pogreške. Kad su joj predali djevojčicu najavili su brojne tegobe koje će je pratiti: epilepsija, nerazvijena pluća, problemi s vidom. Branka nastavlja: „Uglavnom, bila sam krsna kuma toj djevojčici koja se zove Ana. Uspješno je završila fakultet i nedavno se udala, a od svih najavljenih posljedica preranog poroda, jedina poteškoća koju ima odnosi se na slabiji vid na jedno oko. Razvila se tako skladno kao da je rođena s punih devet mjeseci.“ Hvala sv. Antunu za nju. 

Druga Brankina priča posebno ju pogađa kao ženu i majku. Deset godina nije mogla začeti. Obilazila je sve moguće liječnike za koje je saznala, slali su je i u inozemstvo. I s njezinim je zdravljem bilo sve u redu, ali nikako da joj Bog podari dijete. Prepustila se poslu i upoznala jednu gospođu, Ličanku porijeklom. Imala je dvoje djece – prvi i treći razred, i dobila je karcinom dojke. Brankina reakcija bila je: „Bože, pa zašto se to njoj dogodilo? Zašto si dao karcinom njoj koja ima djecu, zašto ga nisi dao meni? Ja ionako nemam djece.“ Prijateljica joj se požalila kako ne može ići na liječenje, jer se nema tko brinuti o djeci: „Suprug ne može biti s njima, mora raditi, jer ako prestane, nećemo moći plaćati stanarinu. Ako odem na liječenje, tko će biti s djecom?“ Prepričavajući muku svoje prijateljice, Branka joj je rekla: „Ima tko biti s djecom. Ja ću dati otkaz, čuvat ću ih, a ti pođi na liječenje.“ I tako je i bilo. Branka je dala otkaz kako bi se brinula za njezinu djecu, a prijateljica je pošla u lječilište na granici Švicarske i Italije. Ova brižna majka nije znala moliti, ali je znala za Brankinu pobožnost sv. Antunu. Prolazeći u lječilištu kraj jedne pećine učinilo joj se kao da ju netko zove. Vratila se i u pećini ugledala kip sv. Antuna. Iako nije znala kako moliti, pred kipom je svecu ispričala svoju životnu priču i spomenula kako se Branka sada brine za njezinu djecu: „Bože, zašto joj ne daš barem jedno dijete?“ Kad se vratila s liječenja, svaki dan su odlazile u šetnju kraj jezera i na kavu, jer je prijateljici to odgovaralo nakon niza kemoterapija. „Jednog jutra miris jezera i kave su mi se potpuno promijenili. Rekla mi je da sve miriše isto i predložila da isti tren odem kod liječnika, sigurno nešto nije dobro budući da zna koliko sam se liječila od neplodnosti, pa je to sigurno neka bolest u pitanju.“ Branka napominje da je taj dan bio 1. travanj. Izvadila je krv i kad je popodne nazvala za nalaz, s druge strane telefona čula je dijagnozu: „Trudnoća.“ Kad je to rekla prijateljici, nazvala je ona i uvjeravala sestru preko telefona da je to nemoguće, da se Branka liječila od neplodnosti i neka se ne šale s tim bez obzira što je Svjetski dan šale. 

I nije bila šala, bila je to Brankina prva trudnoća. Istoga dana svima znanima javila je vijest u koju nitko nije povjerovao, jer ipak je bio 1. travanj: „Vjerovao mi je samo sv. Antun.“ Uskoro je uslijedio prvi trudnički pregled. Liječnik je konstatirao: „Ako tu ima nešto, potrebno je to ‘očistiti’. Dođite za mjesec dana, ali ne na pregled nego na ‘čišćenje’.“ Branki je to bio šok i još uvijek ne zna kako je uopće preživjela četiri tjedna čekanja termina: „Mislim da uopće nisam bila normalna od neizvjesnosti.“ Došao je i taj dan, ali i druga liječnica na pregledu koja je, gledajući u monitor, opisivala moju bebu: „Kako je lijepa, slatka, lijepe ručice, nožice…“ Branka nastavlja: „Bila sam blijeda i u šoku. Kako je moguće da prošli put ništa nije bilo u redu, a sada je sve dobro?“ Ispostavilo se da je prvi liječnik pogriješio. Na uređaju je vidio prikaz djeteta žene koja je bila na pregledu prije Branke. Predložili su joj da ga tuži, mogla je primiti i veliku novčanu naknadu kao odštetu. „Kad sam ga vidjela, opazila sam kako mijenja boje lica, no meni je u tom trenutku bilo važno da je moja beba dobro. Skupila sam snage reći mu: ‘Samo da si me nazvao kad si uočio pogrešku, sve bi mi bilo lakše.’“ 

Za vrijeme trudnoće molila je sv. Antu i bila zahvalna za prvo dijete. Onda je došlo još dvoje djece, također uz svečev zagovor, no tu nije kraj. „Kad je jedno moje dijete bilo prvi, a drugo treći razred, dobila sam karcinom – isti onakav kakav je dobila moja prijateljica s početka ove priče. Kažu da je to moguće od tisuću slučajeva jedan – identično mjesto, veličina, sastav. I tada sam se sjetila da sam taj karcinom sama izmolila u onom trenutku kad sam saznala da ga ona ima, tada sam rekla: što Bog to meni nije dao, meni koja u tom trenutku nisam imala djece, a ona ih je imala dvoje – u  prvom i trećem razredu. E, nije mi dao tada, dao mi je sada – na istom mjestu, i u istoj dobi moje djece.“

 Branka se izliječila. Od ovog karcinoma prošlo je dvanaest godina, no svaku priliku koristi kako bi zahvalila sv. Antunu. Njezine kćeri imaju 27, 25 i 23 godine. Sva tri poroda bila su teška, tri carska reza. Za prvo dijete rekli su da će, zbog teškog poroda i što je ostala zaglavljena među kostima, imati posljedice. „Međutim, dogovorila sam se sa sv. Antunom da se i za to pobrine. I sve je bilo u redu.“ I tako od Zagreba do Padove i natrag, u svakom kilometru Branka ima razloga za zahvalnost svecu svega svijeta.