O Kraljevstvu Božjem razgovaram s učenicima u četvrtom razredu u sklopu teme o liturgijskoj godini ili u petom razredu na temu ,,Isus – neobičan kralj i Kraljevstvo Božje”. Rado se sjetim generacije petaša koja je zdušno prihvatila ovaj zadatak – upostaviti kraljevstvo u razredu. Oni spremniji za određivanje i dodjeljivanje uloga dočekali su svojih pet minuta. Odredili su kralja i kraljicu. Nisu ih birali, niti dopustili izbor. Samo njima bijaše znano zašto i kako baš određeni učenici. Kako se spremna manjina sve više zaokupljala oblikovanjem i izričajem vlastitih uloga ili dodjelom istih na samo njima znani način, sve ih je više odustajalo, istodobno u svojem manjem krugu započinjući svoju uspostavu. Dvoje njih, opušteno, usprkos zadatku i solidarnosti – zaigralo je križić-kružić, jer se to njih „ionako ne tiče”, zaključili su na svoju ruku.

Nakon nekog vremena, iz prikrajka pomno motreći, zatražila sam izvješće o poduzetom. Pročitane su mi dotad dodijeljene uloge: kralj i kraljica su se prvi glasno pobunili; izviđač, dvorska luda, dvorska učiteljica i kraljevska odvjetnica pokazivali su oduševljenje i ponos; zapovjednik kraljeve garde još nije shvatio što ga je snašlo; kraljevska kuharica je ponavljala da će ili biti vegetarijanci ili ona to ne prihvaća; djevojke su se pobunile da ne žele biti plesačice; najpametniji u razredu ne bi bili izumitelji… Uglavnom, nastao je žamor i nemir. Dala sam im još malo vremena. Pokušali su podijeliti uloge dotad neimenovanima, što pak u ovima – jer ih se nisu od prve sjetili kao već imenovanih – nije izazvalo čak ni pozornost.

Zahvalila sam im na uloženom trudu, pa i postignutom rezultatu. Sumnjičavo su me pogledavali, u nekom nanovo otkrivenom svojem šutljivom svijetu, i zabrinuto zapitali jesam li željela vidjeti koliko su (ne)složni. „Ne!”,odvratila sam srdačno i vedro nasmijana. „Željela sam stvoriti plodno tlo za uspostavu Božjega kraljevstva!”, jer nam je program nalagao obradu istoimene teme.

Da, neprestance sam gotovo nezainteresirano, iz prikrajka, ali osobito pozorno motrila poduzeto, rečeno, razmišljajući o njihovu izvršavanju zadatka, i uspoređujući ih s njihovim vršnjacima iz ,,paralelke”. Oni su pak zbunjujućim načinom izabrali samo kraljicu te došli do višečlanog upravnog tijela. I dok je ta nekolicina dosta nesložno međusobno dijelila resorna ministarstva, ostalih dvadesetak negodovalo je – ,,ili i oni na vlast ili ništ’”, čulo se.

Posve ih je, i jedne i druge, ušutkao ničim popraćen, a jednostavno, ne manje nježno, u ploču utisnut naslov Kraljevstvo Božje. Zaiskrili su, i na trenutak se postidjeli. Shvatili su što znači ono Isusovo: „Kraljevstvo je Božje kao kad…”Za plodove, sretan i obasjan početak, za otkrivenu klicu Kraljevstva Božjega – dovoljno!

Današnje bi generacije uplele sveprisutno pitanje: „Gdje to piše?”, pravobranitelja/pravobraniteljicu, Međunarodni sud za ljudska prava, Zakon o osobnim podacima, hrpu suglasnosti, ako bi uopće imali volje započeti zadatak.