Kriza i nada

Fra Željko Barbarić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u ožujku 2019. godine (3/2019).

Koliko samo puta čujemo riječ kriza? Društvo je u krizi. Država je u krizi. Obitelj je u krizi. Crkva je u krizi. Vjera je u krizi. Kud se god okrenemo i kamo god pogledamo, odvija se nekakva kriza. Dramatične slike i vijesti stižu sa svih strana. Kao da se sve urušava. Kao da sve ono što smo dosad znali, naučili, sve ono što nam je pružalo kakav-takav solidan temelj da pođemo dalje, nije više tako sigurno i pouzdano. Kao da jedan veliki potres traje i traje. Ne prestaje.

Ljudi koji su iskusili anksiozni poremećaj će često opisivati svoje iskustvo, kao da imaju stalno onaj osjećaj straha ili panike koji obično traje nekoliko trenutaka kad se čovjek nečega ili nekoga prestraši. Razlika je u tome što kod njih taj osjećaj straha ili panike ne prestaje skoro nikako ili traje neobično dugo. Zamislite da živite u konstantnom strahu, u konstantnoj napetosti, da su vam sva osjetila napeta i u punoj pripravnosti. Kriza o kojoj se priča i govori kao da konstantno potpaljuje i hrani naše strahove i našu napetost. Kao da stalno očekujemo što će se iduće loše dogoditi. Pa kad se i ne dogodi, kao da i dalje ostanemo napeti jer, eto, možda se to nešto loše nije sada dogodilo, ali će se svakako i sigurno dogoditi dočim se ukaže iduća prilika.

Pandorina kutija

Vjerojatno ste čuli za izraz ‘Pandorina kutija’. Taj izraz potječe iz grčke mitologije pa tako u općoj kulturi Pandorina kutija označava nešto u što se ne smije dirati ili barem nešto u što ljudi oklijevaju zaviriti. Djelomično zbog neugodnih prijašnjih iskustava. Djelomično zbog nedostatka iskustva. Djelomično zbog toga sto ne znaš sto te čeka kad je otvoriš. A djelomično i zbog upozorenja drugih ljudi.

Pandorina kutija zvuči zloguko i ono što je u njoj neće razveseliti i obradovati onoga tko je bude otvarao. U grčkoj mitologiji Pandora, kojoj je bila povjerena kutija (odnosno, bolje rečeno: ćup), nije uspjela odoljeti te je ipak otvorila kutiju, u kojoj su bila svakojaka zla i nevolje kao što su kuga, bolest, starost, tuga i pohlepa. Ipak, u toj kutiji je bilo i nešto dobro. Tamo je bila i nada. Iz kutije je uspjela izići i nada koja je, usprkos svim zlima i nevoljama koji su bili s njom, davala ipak nešto drukčiji pogled na život.

Svako vrijeme i svaki dan nosi svoje krize, svoje izazove i svoje Pandorine kutije. Netko će reći da je čitav život Pandorina kutija. Puno je tu nevolje i neočekivanih problema koji su dolazili i koji dolaze tamo gdje smo se najmanje nadali. Bolesno dijete. Prometna nesreća. Auto koji nas zalije vodom na pješačkom prijelazu. Propala veza. Prijevara. Razočaranost u ljude. Nož u leda. Niz je zaista predug i premalo je papira koliko se nevolja i problema natrpa u jedan ljudski život. Ali tu je opet ono nešto što vuče i tjera čovjeka naprijed.

Dogodila se kriza

Ako se dobro zagledaš u sebe, mogao bi i čestitati sam sebi na dosadašnjim uspjesima i što si uopće živ. Koliko je tu bilo samo padova, koliko je tu bilo dana kad si se pitao čemu sve ovo i vrijedi li se zaista truditi i boriti kad se u jednom danu ruši sve ono što si dotad gradio… Vjerojatno je tu bilo i suza zbog izgubljenog vremena i potrošene energije. Vjerojatno je tu bilo one duboke ranjenosti zbog uložene ljubavi i brige koja nije bila uzvraćena. Znam da boli promašaj i pogreška. Znam da nije jednostavno pokrenuti se naprijed i ostaviti sve iza sebe. Nastaviti kao da se ništa nije dogodilo.

A dogodilo se. Dogodila se kriza. Dogodila se Pandorina kutija. Dogodio se izazov. Dogodio se pad. Očaj. Beznađe. Neznanje kako naprijed. Zbunjenost. Izgubljenost. Osamljenost. Izoliranost. Postiđenost. Ljutnja. Ne samo na druge, nego i na samog sebe. Dolaze onda i pitanja… Kako sam samo mogao biti tako glup? Naivan? Kako nisam vidio izdaleka da to ne sluti na dobro? Tko me je tjerao da otvaram tu Pandorinu kutiju? Zar me moje prijašnje iskustvo nije ničemu naučilo? Sve prijašnje krize, svi prijašnji izazovi kao da nisu ništa vrijedili i kao da nisam izvukao nikakvu pouku iz svojih dosadašnji pogrešaka, padova, nevolja i Pandorinih kutija, pa otvaram svaku sljedeću na koju naiđem, u nadi da neće biti kao i prijašnje i da ovaj put neće boljeti kao sto je boljelo prije…

Čudna je ta nada. Ulazimo u nove odnose s ljudima, iako smo iskusili kako je to biti prevaren i povrijeđen. Ulazimo u nove dane naših života u nadi da će današnji dan biti bolji nego onaj jučerašnji. Ulazimo u nove projekte, iako nas prijašnje iskustvo uči da opreza nikad dovoljno. S druge strane, najlakše bi bilo odustati i ne truditi se više. Ne pokušavati više. Ne stvarati nove ideje i ne ulaziti u nove odnose.

Krizni put

Vraćamo se uvijek iznova onom odnosu za koji vjerujemo da je najbolji mogući odnos između dvije osobe. Ljubav. Vraćamo se na onaj odnos o kojem čitamo i slušamo svaki put iznova kad odemo na svetu misu ili kad u ruke uzmemo Bibliju i slušamo o Božjoj ljubavi prema čovjeku. Priča koja se provlači kroz retke Svetog pisma jest priča o Božjem neodustajanju u borbi za čovjeka, Njegovo stvorenje. I ne da se nikako drukčije objasniti ta upornost, ta naklonost, ta strpljivost, ta milost i to milosrđe nego riječju Ljubav. Bog je Ljubav. Ta Ljubav je izvor nade i izvor snage. Ljubav koja je dosjetljiva. Ljubav koja ne odustaje. Ljubav koja traje i traje. Ljubav koja smiruje. Ljubav koja ne traži svoje. Ljubav koja je ponizna i strpljiva. Ljubav koju krize ne uništavaju, nego jačaju…

Priča o postajama križnog puta je priča naših života, naših kriza, naših izazova, naših stranputica i naših padova. Na svakoj od postaja križnog puta možemo napraviti mali ispit savjesti i zapitati se gdje sam ja u toj čitavoj priči i kako ja stojim sa svojim padovima i ustajanjima, kako stojim sa svojim krizama u obitelji, kako stojim s očajem i beznađem, jesam li depresivan kad padnem i znam li opraštati… Niz pitanja koja si možemo postaviti je dugačak. Svaka postaja križnog puta kao da ocrtava specifičnu postaju moga kriznog puta (namjerno ne križnog nego – kriznog puta!).

Danas je, zapravo, još jedan dan u kojem ću se suočiti sa svojim novim krizama. Možda će to biti na poslu. Možda je stigao novi račun. Možda je tvoje dijete u nekakvom problemu u školi ili nisi siguran u kakvom se društvu kreće. Možda si zabrinut zbog odnosa sa svojom suprugom. Možda je tu nekakva egzistencijalna kriza u pitanju, kad se pitaš vrijedi li se i ovaj dan pomučiti za nekakvu plaću koja ne odgovara uloženom radu i trudu. Teško je izići kao pobjednik iz svake borbe i iz svake krize. Teško je očekivati da će se ispuniti sve moje želje i sve moje molitve. Ako čovjek uvjetuje svoju sreću i svoje zadovoljstvo ispunjenim željama i molitvama, to je prilično siguran put u frustriranost i nezadovoljstvo.

Put križa je skica jednog života i jedne smrti. Ni taj život ni ta smrt ne djeluju potpuno logično, ne djeluju potpuno zadovoljavajuće i potpuno savršeno. Kad padneš – boli. Kad pogriješiš – žao ti je. Kad nisi siguran – uznemiren si. Kad te svi ostave – osamljen si. Kad te udaraju – nije ti svejedno. Kad ne znaš što slijedi iza idućeg ugla – prestrašen si. Kad doživiš traumu – ostaju strašna sjećanja.

Pitanje vjere nije samo opravdanje i traženje nekakva logičnog ili barem polu-smislenog odgovora zašto se to sve meni događa. Pitanje vjere za mene je više usmjereno prema traženju Suputnika u trenucima kad se to sve meni događa.