Na jednom putu tražiti nove puteve
Mladen Milić
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).
Prije nekoliko godina jedna moja dobra prijateljica hodočastila je sv. Jakovu u Compostelu, odnosno, kako se kaže, učinila camino. Kako je nakon nekog vremena odlučila izdati svoj dnevnik, pitala me mogu li ga recenzirati.
Bilo je na početku malo neobično recenzirati opisivanje pothvata koji sam nisam učinio, ali me je knjiga svakom novom rečenicom osvajala i duhovno obogaćivala. Osobno su me fascinirali opisi svakodnevice, rutine, neprestana ponavljanja banalnih rituala i zapravo jednostavne stvari koje činimo u svojoj svakodnevici, a ne samo na hodočašću: jedemo, pijemo, spavamo, odmaramo se, hodamo.
Kada sam završio s čitanjem, bilo mi je jasnije: isplati se svaki korak i zalogaj, svaki gutljaj i žulj na nozi. Za život mi je ostala jedna njezina rečenica: ,,Pustit ću caminu da me odgaja.“ Poput jedne niti koja se provlači u duhovnom životu, moglo bi se reći da nas kršćansko hodočašće odgaja za život: za svakodnevicu, ali i za rast u vjeri. Na tome putu otkrila sam mnoge nove puteve, posvjedočila je ta prijateljica.
To je zapravo čarolija ljudskog i kršćanskog života, pa i same pastoralne strukture Crkve. Unutar svakodnevice i banalnosti pronaći zrake onostranog svjetla. To su zrake koje osvjetljavaju puteve našeg života, koji je zapravo jedno veliko putovanje. U konačnici, kršćani su sebe zvali ljudi Puta i hodočašće je bilo uvijek jedan važan dio kršćanske duhovnosti. To često zaboravimo kada idemo autom ili autobusom u neko svetište, opskrbljeni svim mogućim gadgetima. Zaboravimo i kako je hodočašće zapravo predanje u ruke božanskog vodstva, kada više postajemo svjesni koliko smo krhki pred prirodom i koliko znači sve ono što nam je kod kuće na dohvat ruke.
Hodočašće je vjerojatno i način života europske Crkve u budućnosti. Ona će se morati odreći svoje masovnosti (na hodočašću smo česti ljudi samoće), svog luksuza i savršenih struktura. Crkva će postati hodočasnička Crkva u pravom smislu te riječi: neovisna o nekretninama, a ovisna o malobrojnim, ali intenzivnim susretima – s Gospodinom i ljudima. Kršćani Europe, sve malobrojniji, tražit će na jednom putu nove puteve navještanja Radosne vijesti, bez straha od nepoznatoga i novoga, jer će biti ohrabreni Duhom koji je uskrsli Krist dahnuo u njih. Baš poput apostola, koji su u strahu zatvorili vrata, da bi nakon dara Duha ta vrata hrabro otvorili te krenuli na put Navještaja.
Prepoznati (Uskrsloga), predati se (Njegovu vodstvu) i slijediti Ga. To su tri važne riječi europskog kršćanstva u skoroj budućnosti. To je zadatak onih koji će ponizno raditi u vinogradu Gospodnjem i biti svjesni stvarnosti koja nam je Božjom milošću poklonjena, čak i kad nam svijet nije naklonjen. Bog je najbolji odgojitelj i zna što nam treba, kako bismo išli kroz svakodnevicu i usred banalnosti života otkrivali znakove i svjedočili koliko je On velik.
Možda znakovi neće uvijek biti jasni, ali on je Put i treba mu vjerovati. Neka nam takvo bude i ovo ljeto, kada ćemo se malo više pokrenuti te upoznati nešto novo.
