Najmlađi hodočasnik – Mihael

Tanja Maleš

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u srpnju/kolovozu 2024. godine (7/8/2024).

Divljenje svibanjskih padovanskih hodočasnika izazvala je mama s bebom u naručju koja je odlučila povesti i cijelu obitelj u autobus i na hodočašće u Padovu. Od prvog trenutka petomjesečni dječak postao je miljenik svih, a on je iskoristio svaki oblik pažnje i uživao od Zagreba do Padove i nazad. U podlozi ovog simpatičnog prizora nalazi se zapravo velika zahvala Bogu za zdravlje i dar života. Naša sugovornica je Martina Filipan Grđan koja je, zajedno sa svojom obitelji, prvi put hodočastila u Padovu. I kaže da je to bio milosni dan za sve njih. Uz Martinu, obitelj čine suprug i tata Josip, Mia (15), Marija (7) i Mihael (5 i pol mjeseci), dok još jedno djetešce „imaju u nebu“, kako nam napominje naša sugovornica. Dok se divimo njezinoj odvažnosti da je cijela obitelj s malom bebom krenula na put, Martina ponosno dodaje: „Mihael je bio toliko dobro dijete da bismo s njim išli i na kraj svijeta. Sada razmišljamo kako ćemo poći u Lurd.“ Bila je ugodno iznenađena kako su suputnici na hodočašću prihvatili bebu u autobusu: „Ljudi su se otimali za njega. Doživjela sam kako smo svi na putu jedno, kao jedna zajednica. Samo Gospodin Bog može potaknuti takvu otvorenost. Pomažemo jedni drugima talentima koje smo dobili na dar.“

Martinin suprug Josip je iz Zagreba, a nju je životni put doveo ovdje iz Bjelovara. Kaže kako je bolest bila prekretnica. Prvi put u životu svjedoči da ju je Bog ozdravio, ali i obratio: „Prije 24 godine imala sam aplastičnu anemiju (nemogućnost da se u koštanoj srži stvaraju sve vrste krvnih stanica). Moje je stanje bilo već toliko loše da sam šest dana bila u komi. Onda sam dobila koštanu srž od donora iz Nizozemske u roku od dva dana. Čudesnost trenutka bila je tim veća što je tada puno ljudi umiralo zbog toga što je teško bilo naći donore. I u tom trenutku vidim Božji prst u svojem životu.“ Inače, Martina potječe iz tradicionalne vjerničke obitelji: „Ali u obitelji nisam upoznala živu vjeru. Kada sam imala dvije i pol godine, umro je moj tata. Tako nisam upoznala niti zemaljskog niti Nebeskog Oca. Obraćenje se nije odmah dogodilo u mojoj bolesti, već na jednom hodočašću u Šurkovac. Ondje sam doživjela živog Isusa, ne mogu zaboraviti kako je dirnuo moje srce i ozdravio me!“ S osvrtom unatrag i s velikom sigurnošću u Božji zahvat u svojem životu, kaže da je Gospodin radio na njoj: „Sigurno je bio kraj mene i u onim danima kome kad su liječnici mami rekli da ću umrijeti. Nisam mogla niti govoriti niti jesti. Bila sam biljka, a nakon šest dana sam se vratila u život.“ Kako je njezina duša posebno bliska s Gospom, rado napominje da je u vrijeme bolesti često išla u crkvu Gospe Lurdske (Zvonimirova) te je osjećala miris ruža na rukama iako ih uopće fizički nije dodirnula. Za Martinu je to znak: „Shvatila sam da me je Gospa držala za ruku dok sam bila u komi. U srcu znam da me Gospodin ozdravio. Pa tko bi drugi mogao to učiniti nakon vijesti da ću umrijeti. Vidite me sada, a u toj fazi svoje bolesti nisam mogla držati niti olovku u ruci. Moj rukopis iz toga vremena je neprepoznatljiv.“

Sljedeći razlog za zahvalu je dar života koji joj je kao majci Gospodin povjerio po djeci: „Djeca su pravi blagoslov za našu obitelj.“ Milostima tu nije kraj. Suprug Josip nedavno je primio sakrament pričesti i krizme: „Stalno sam mu govorila: ‘Josipe, to je bitno za naš spas, za spasenje naše duše. Bitno je u braku, Gospodinu je bitno slaviti sakramente – ispovijed, pričest. Nismo savršeni, ali trudimo se živjeti po Božjim pravilima.“ Godine koje žive zajedno Martina jasno dijeli: „15 godina smo u sakramentalnom braku, a prije toga smo 7 godina živjeli zajedno, bilo je to vrijeme prije našeg obraćenja.“ Zbog svih primljenih milosti nakon obraćenja, Martina je zahvalna i prepoznaje Božje znakove, ali i ljude koji im obogaćuju život. To je bilo vidljivo i u Padovi, jer osim svoje obitelji, Martina je za hodočašće prijavila i kumove s kojima su, ističe nam, povezani u Bogu: „Kad donosimo neke odluke, jako je važno biti okruženi s ljudima koji nas vole i s kojima nas Bog povezuje. Tada smo hrabriji i odlučniji. Jednostavno sam nas prijavila i nije bilo prigovora. Gdjegod idemo, idemo svi zajedno – i mi kao cijela obitelj i kumovi. Samo sam mužu rekla nekoliko dana ranije, on je rekao dobro. I hodočašće se dogodilo.“

Teško joj je definirati zašto baš odlazak u Padovu? Kao obitelj mole se Gospi i sv. Josipu, ali niz se nastavlja: „Osjećam da je sv. Leopold naš svetac i da moramo ići. Čim smo stigli u Padovu napast mi se nadvila nad dušu, ali nakon molitve u svetištu, vratila se milost. Imam osjećaj da je to hodočašće veliko za našu obitelj.“ To je obitelj koja moli, nedjeljom ide na misu, a ponekad i preko tjedna. Djeca pohađaju katoličke škole, a i Mihael će tim putem. „Da nije Gospodina ništa od ovoga što imam ne bih imala. Znam da Bogu trebam reći hvala, a sveci će mu to najbolje prenijeti“, zaključuje naša sugovornica dok Mihael kraj nje spava i možda još uvijek sanja svoje prvo hodočašće u Padovu.