50 godina službe orguljaša, kantora Ivana Jaklina

Branimir Gubić

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u studenom 2024. godine (11/2024).

U povodu blagdana sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe i glazbenika, predstavljamo orguljaša Ivana Jaklina koji ove godine slavi 50. obljetnicu službe orguljaša, kantora u Varaždinu. 

Bila je nedjelja, lijep sunčan dan, posljednji dan ljeta 1974. godine. Nekoliko nedjelja prije, u crkvi sv. Florijana u Varaždinu počelo se okupljati manje društvo mladih vjernika Župe sv. Nikole biskupa u Varaždinu. Svirali su gitare i pjevali šansone koje su počele ulaziti u obnovljenu liturgiju misnih slavlja po završetku Drugog vatikanskog koncila. Bili su članovi vjeronaučne zajednice mladih vjernika koja se okupljala u župi subotom navečer te su započinjali svoje susrete – „Mise mladih“ u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa. „Dečki su stvarno izvrsno svirali, ali sviranje gitara, u to vrijeme, u prekrasnoj baroknoj crkvi u kojoj postoje vrijedne i stare orgulje, bilo je gotovo nezamislivo“, istaknuo je Jaklin prisjećajući se svojih prvih glazbenih dana u mladosti.

Zbog toga je mladima dana na raspolaganje crkva sv. Florijana, koja je isto tako vrlo vrijedna kulturno-povijesna građevina grada Varaždina. „I tako, naši mladi gitaristi, predvođeni Vjekoslavom Jaklinom te braćom Zvonimirom i Dragutinom Klemenčićem počinju svirati jutarnju misu u 8 sati. Priključio im se uskoro manji zbor srednjoškolaca, te ,,Misa mladih” iz župne crkve ,,seli” u crkvu sv. Florijana“, rekao je Jaklin koji je u to vrijeme bio student treće godine građevine u Zagrebu, ali je vikendom dolazio u Varaždin. Znajući da mu brat Vjekoslav, koji je u to vrijeme bio gimnazijalac, s dečkima već neko vrijeme svira nedjeljom ujutro pri sv. Florijanu, odlučio se upoznati s ovom vrstom bogoslužja uz gitare.

Crkva sv. Florijana bila je desetljećima zatvorena i izvan bogoslužne funkcije. Tadašnji župnik preč. Josip Žalac dao je tu crkvu ponovno staviti u funkciju, isključivo za potrebe mladih vjernika Župe sv. Nikole. „Ulaskom u crkvu sv. Florijana, s ushićenjem sam se zagledao u prelijepe male orgulje na koru. U to vrijeme još nisam znao da su te florijanske orgulje, najstarije orgulje u Hrvata, izgrađene prije 1644. godine. I to je bio moj početak, moja odluka i moj odabir. Sjeo sam uz te orgulje i zasvirao, tada vrlo popularnu šansonu Ima jedna duga cesta. Sve ostalo, nakon toga, je moj život uz orgulje. A „moja cesta” evo, Bogu hvala, traje i traje, već 50 godina“, istaknuo je orguljaš Jaklin.

Prisjetio se kako ga je tri mjeseca prije toga pozvao župnik da „privremeno“ preuzme sviranje orgulja u župi jer je dotadašnji orguljaš zbog radnih obveza bio prisiljen prestati svirati orgulje u crkvi. „Bio sam počašćen ovim pozivom, rekavši da ću početi svirati na jesen te sam tijekom ljeta 1974. polazio sate sviranja orgulja kod poznatog orguljaša fra Pankracija Vupora, (kao učenik Glazbene škole u Varaždinu šest sam godina svirao harmoniku)“, kazao je naš sugovornik.

Uz crkveno pjevanje veže ga obiteljska tradicija, osobito majka Marija koja je pune 62 godine bila sopranistica mješovitoga pjevačkog zbora franjevačke crkve sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu. 

„Djevica, Majka, Kraljica, da, to je naša Gospa. Njoj stoljećima unatrag gradimo brojna svetišta na hrvatskih prostorima, od najstarijeg Trsata pa do Međugorja. Ona je jamac naše opstojnosti, naš Početak boljega svijeta, naša Najvjernija odvjetnica Hrvatske, naša Kraljica mira!“, poručuje.

Ivan Jaklin je čovjek koji je uz orgulje pronašao svoje mjesto u župnoj zajednici, čovjek koji je cijeli život kopao po zaboravljenom rudniku narodnog i crkvenog blaga u Hrvata, čovjek koji je tražio odgovore i dobivao ih od vjerodostojnih osoba, čovjek koji je čitao knjige. To je priča o Ivanu, orguljašu-kantoru, obiteljskom čovjeku, suprugu, ocu i djedu kojemu je obitelj bila velika podrška u glazbenom stvaralaštvu.

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika sv. Antuna Padovanskoga u broju 11/2024.