Odnos vjere i razuma – sv. Bonaventura
Fra Milan Gelo
Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u prosincu 2018. godine (12/2018).
Razgovor s fra Orlandom Todiscom
Koji bi doprinos mogla dati Bonaventurina misao u raspravi o odnosu vjere i razuma?
Temeljni doprinos je da ‘bitak’ nije neutralan i da ništa nije po sebi ‘prirodno’. Nitko ne dolazi na svijet sam od sebe. Na svijet se dolazi bez ikakvih zasluga – prije postojanja nitko ništa sam ne zaslužuje. Stvaralačka volja se nalazi u središtu. Prema tome, ako postojimo bez ikakvih zasluga, što smo ako ne upravo dar onoga koji nas je htio? Nisam dakle ‘ja’ u središtu, nego ‘drugi’, tj. onaj po kome postojim – Bog, roditelji. Dakle, sve što postoji, sve stvoreno jest milost. Koje je onda Bonaventurino shvaćanje postojanja? Svijet ima ‘oca’ koji daje svoj dar, zato što mi nismo samo korisnici i istraživači svijeta. Takvim pogledom na svijet razum nije natjeran istraživati svijet kako bi se pobijedio strah pred nepredvidljivim i kako bi se iskoristio, nego kako bi vođen ljubavlju čovjek dosegao tajne svijeta, nastojeći ga uzdignuti, poput onoga koji ga je i stvorio: spoznaja je vođena, nadasve, željom da se bude uvijek iznova spoznat. Ovako se mijenja interpretacija cijele povijesti svijeta. Novi način kako promatrati svijet – ne računati na ‘polemos’ (rat), nego na ‘philia’ (ljubav, prijateljstvo). Ponuđen nam je novi način odnosa prema drugima – drugi nije neprijatelj ili stranac, nego prijatelj i brat. Novi način razmišljanja o drugima i sebi – nismo gospodari teritorija, nego gosti i hodočasnici. Novi pogled na znanje – ne kao na moć, nego kao na svjetlo u mraku kako bi se dobro živjelo i dobro mislilo.
Kako bi trebalo pristupati Bogu? Svjesni smo kako se danas itekako nameće ateizam. Kako mu se suprotstaviti?
Imajući na umu opasnost koja proizlazi iz davanja prednosti razumu (o čemu itekako lijepo govori sv. Franjo glede svoga odnosa prema znanju) koji bi trebao ojačati našu moć zanemarujući smisao složenosti života, Bonaventura otvara jedan novi put, naznačujući da je svako stvorenje na poseban način djelo Božje Riječi. Po tomu se upravo otkriva narav saveza između Boga i čovjeka, koji treba prihvatiti i čuvati. Ne uzimajući ozbiljno tvrdnju da je svijet ‘Božji dar’ i napominjući da je sve što postoji neutralno, neosobno, da nije ni od koga stvoreno i da nije nikomu dano na čuvanje, dolazi se do zaključka da se živi i misli ne računajući na Boga, jer sve što se događa ima svoj izvor u prirodi i u prirodu se vraća po zakonima kojima se upoznaje način njihova postojanja. Upravo ovakvim pristupom razum postaje zadovoljan. Bonaventurin prijedlog je ovakav: ili će se uvijek iznova postaviti teza da je svijet dar, u kojemu treba tako i živjeti, ili će ateizam biti nezaustavljiv i sve više prisutan. Zajedno s Bogom nestaje i sam čovjek. Pitanje koje se danas postavlja ne tiče se više onoga što čovjek može činiti od tehnike, nego što tehnika može učiniti od čovjeka. Znanje postaje gotovo samostalno namećući svoja pravila. Počinje novo doba. Ono što ostaje nekako usput upravo je sam subjekt. Tehnološka evolucija postaje analogna onoj biološkoj evoluciji. Radi se o početku ‘duhovnih strojeva’ – računala smišljaju i stvaraju nova računala – počinje doba misli bez slobode uređeno gotovo automatski, pri čemu se oduzima odgovornost subjekta, koji je zapravo beskoristan i koji ometa, kao što se u ateizmu dogodilo i sa samim Bogom, sada se događa i čovjeku. U Bonaventurinoj misli upravo se nastoji uzdrmati pristup da je svijet neutralna stvarnost, koju nitko ne želi niti zamišlja, suprotstavljajući razumu prvenstvo volje, učinkovitosti prvenstvo stvaralačke slobode, gledajući svijet – sve stvoreno – kao dragocjeni dar od Boga (usp. Franjinu Pjesmu stvorova).
