Ljudevit Maračić


Uvjerenje da molitve za pokojne imaju smisao i da mogu biti od velike pomoći dušama u čistilištu susrećemo već u ranim počecima crkvene povijesti, premda se sam nauk o čistilištu razvio nešto kasnije, pa je to znalo biti i u središtu rasprava između Crkve na Istoku i one na Zapadu. Tako se isto razlikuje i sam običaj spomena pokojnih, koji se na Zapadu ustalio drugog dana mjeseca studenoga, dok se na Istoku kalendar nešto razlikuje i nema tako izričitog spomendana kao na Zapadu.

Općenito se drži da se 2. studenoga, kao spomendan svih vjernih mrtvih, ustalio zaslugom sv. Odilija (na prijelomu iz 10. u 11. stoljeće), dok je bio opat glasovitog samostana Cluny, kad je odredio da se nakon spomena svih svetih nadoveže i spomen onih mrtvih koji još ne uživaju nebesku utjehu. Njegove se odredbe odnose prvotno na molitve za pokojne redovnike cistercite, a ta se praska ubrzo proširila i na druge vjernike na Zapadu. Sam običaj da na spomendan svih vjernih mrtvih svaki svećenik smije slaviti tri svete mise čini se da ima podrijetlo među dominikancima u Španjolskoj, a od sredine 18. stoljeća ova se praska proširila i među ostalim katolicima. Mise za pokojne, posebno na Dušni dan, osobiti su zamah dobile nakon Prvoga svjetskog rata pa je jedna od nakana ovih misa bila proširena na sve one koji su izgubili život.

U vezi s pijetetom prema pokojnima u Katoličkoj Crkvi već stoljećima se kao izražaj pučke pobožnosti ustalila praksa tzv. Gregorijanskih misa, koja ima dugu tradiciju. Radi se o neprekinutom nizu od trideset svetih misa za istu pokojnu osobu, a podrijetlo se vezuje uz papu Grgura Velikoga (odatle i naziv). Legenda govori da je ovaj papa imao jedne noći viđenje i da mu se ukazala majka koja je bila umrla malo prije toga. Majka mu je priznala kako trpi strašne muke u čistilištu zbog grijeha koje je počinila u mladosti. Od pape Grgura, kaže legenda, zatražila je neka služi trideset svetih misa svaki dan bez prekida. Legenda nastavlja kako je papa, nakon što je ispunio želju pokojne majke, doživio novo viđenje u kojemu mu se ona ukazala u velikom sjaju i potvrdila da je dobila milost neba.

Koliko god da su sjećanje na pokojne i pijetet prema njima duboko zašli u dušu pučke religioznosti, ipak i ovdje ponekad susrećemo neke oblike praznovjerja i zastranjenja. Vrhunac toga sačuvan je možda u anglosaksonskom običaju koji se i danas vezuje uz blagdan Svih svetih i uz spomen Svih vjernih mrtvih, pa se “Noć vještica” slavi baš uoči tih dana. Smatra se da je ova praznovjerna i vjeri posve strana praksa imala svoje podrijetlo među starim druidima, koji su vjerovali da one noći Šaman, gospodar mrtvih, doziva horde zlih duhova. Stari Kelti, prije nego što su prihvatili kršćanstvo, smatrali su “Halloween” posljednjim danom godine i zgodnom prigodom da se provjere nagađanja za buduću godinu, pa su vjerovali da te noći duhovi pokojnika pohađaju svoje domove na zemlji. Kada je kršćanstvo uzelo maha u Irskoj i u Engleskoj, stara je praksa povezana sa spomendanom vjernih mrtvih, pa se čak stalo vjerovati da tog dana duše iz čistilišta posjećuju one osobe na životu koje su im na zemlji bile naudile ili nekako naškodile. Sve je to u pučkoj mašti zaogrnuto likovima vještica i utvara. Pravi vjernici dobili su poticaj da tog dana pođu na groblje, upale svijeće, postave cvijeće i pomole se za pokoj duša, a drugi se te noći iživljavaju oblačeći se čudno i noseći maske na licu. Ova čudovišna igra oživljuje sve više i u našim krajevima, koji sve više i na području praznovjerja potpadaju pod anglosaksonski utjecaj, pa je i to razlog da smo se na nju ukratko osvrnuli.