Smrt – mogućnost konačne odluke? – 2. dio

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u svibnju 2019. godine (5/2019).

Konačna odluka ‘za’ ili ‘protiv’ Boga

U kršćanskog teologiji XX. stoljeća, u kojoj su se obrađivale razne teme, ne samo zbog velikoga bremena kojim je svekoliko čovječanstvo bilo opterećeno poradi velikih ratnih sukoba, neizmjernoga broja žrtava i snažnoga industrijskoga napretka, nego zato što se teologija uvijek bavi onim što je aktualno, što brine čovjeka i društvo, ne začuđuje činjenica da je upravo smrt bila nerijetka tema teoloških promišljanja. Jedna od teoloških hipoteza koja se nametnula u promišljanju o smrti, tiče se upravo sljedećeg teorema: svaki čovjek u smrti donosi svoju konačnu odluku za ili protiv Boga. Iako nije potrebno navoditi da se radi o jednoj hipotezi, koja može imati razna uporišta u kršćanskoj tradiciji, dobro je bar donekle razjasniti njeno značenje.  Naime, budući da se kršćanstvo već i prije upoznalo s činjenicom da postoje mnogi koji su umrli bez krštenja ili koji za života nisu prihvatili Krista kao Boga, ovim se teoremom pokušalo doskočiti stalnoj teološkoj temi: što se događa s ljudima koji umiru, a da nisu kršćani? Pritom se ne dovodi u pitanje razloge njihova ne-biti-kršćanima, nego činjenica da za života nisu ispovijedali kršćansku vjeru. U želji da se pronađu nekakvi, bar donekle prihvatljivi odgovori, čuli su se upravo ovakvi argumenti: svaki čovjek u svojoj smrti donosi svoju konačnu odluku. Ne nastojeći negirati ovu teološku hipotetsku misao, mogli bismo se zapravo zapitati sljedeće: može li netko tko Boga nije trebao za života, čeznuti za Bogom kojemu konačno u smrti dolazi? Ako se živjelo bez Boga, kakva je onda uopće odluka za Boga u smrti? Istina, pitanje je toliko ‘škakljivo’ da bi se dalo postaviti i druga pitanja. Međutim, ono u što smo kao Kristovi učenici uvjereni, to možemo i ovdje navesti: „Spasenje svih ljudi ne ovisi o nekoj hipotezi, nego o jasnom suglasju s Evanđeljem, da je Božje spasenje čista milost i da će sami radnici posljednjega časa primiti svoju nagradu.“ (Gisbert Greshake) Ipak, koliko god da se o smrti stvarale različite teorije, put spasenja, bar gledano kršćanski, ne započinje samo onda kada mi ništa drugo ne preostaje (u smrti), nego onda kada se svime obiluje, dok se sve ima (u životu). Sukladno tomu, možda bi primjerenije bilo govoriti o odluci, koja se donosi za života, prepuštajući tajnu smrti Onomu, koji je gospodar i smrti i života.

Bog Isusa Krista je Bog živih

Kršćani vjeruju u Boga, kojega je objavio Isus Krist; prema tome, u Boga koji je svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Jedna od temeljnih stavki kršćanske vjere upravo je povjerenje u Boga koji je Bog živih. Ovo uvjerenje ima dvojako značenje: prvo je da Bog ne napušta ‘svojih’ ni onda kada umru – u Bogu ništa ne propada, a drugo bi se moglo ticati ovozemaljske egzistencije kao prostora u kojem se već živi spašeno – za ili protiv Boga se odlučuje za života, kako bi se u smrti nastavilo živjeti s njime. Ili kako bi teolog Greshake napisao: „Ne u smrti, nego u samome životu, u baš takvome jedinstvenom i besplatnom vremenu življenja treba čovjek dozreti u ljubavi, kako bi postao posuda, sposoban prihvatiti Božja obećanja, o kojima je rečeno: Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube. (1 Kor 2,9)“