Što je Sinodalni put u Njemačkoj? Nova reformacija ili istinska potreba Crkve?

U posljednje se vrijeme u katoličkim krugovima govori o jednoj novoj pojavi u samoj Crkvi, koja se ne tiče samo onoga naroda u kojem se taj proces odvija, nego ima utjecaj i na stanje u cijeloj Crkvi. Radi se, naime, o Sinodalnome putu Katoličke crkve u Njemačkoj, o kojem se dosta piše. Iako je već o spomenutome „Putu“ ponešto poznato široj katoličkoj javnosti, čini nam se da se katkada o onomu što se smatra općepoznatim ne znaju uvijek točni podatci ili se pak šire polovične, nedovoljno točne ili namjerno izokrenute informacije, koje dodatno opterećuju stavove pojedinaca, a u ovom slučaju mišljenje katolika. Čini nam se da se gotovo slično dogodilo i sa Sinodalnim putem, o kojem se primjerice toliko govori u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj, da se katkada iz vida gubi pravo značenje i smisao spomenutoga procesa. Budući da u Njemačkoj ne žive samo katolici Nijemci, nego i mnogi stranci, koji pripadaju Katoličkoj crkvi, što se svakako odnosi i na veliku hrvatsku zajednicu, prisutnu u svim njemačkim biskupijama, potrebno je dodatno razjasniti o čemu se točno radi, kako bismo se bolje upoznali s fenomenom, ali i kako bi se možda razbile i nepotrebne predrasude, koje su katkada plod nedostatnoga znanja, ali i krivih tumačenja.

Što znači riječ „sinodalni“?

Poznato nam je da se iza svake riječi krije i njezino značenje. Kako bismo mogli razumjeti o čemu se radi u Sinodalnome putu, potrebno je zaustaviti se na riječi „sinoda“. Ta pohrvaćena grčka riječ u sebi sadrži dvije riječi: syn (zajedno, skupa) i hodos (put, hod i sl.). Mogli bismo reći da u doslovnome smislu riječ „sinodalni“ znači upravo biti zajedno na putu, hodati zajedno, imati zajednički cilj. U crkvenome se smislu riječju „sinoda“ uvijek misli na skup, sastanak, okupljanje, skupštinu i sl. U povijesti Crkve svi su se veći problemi rješavali zajedničkim sastancima biskupa i teologa, što se obično naziva koncilima (saborima), sinodama i sl. Ono što je bitno za život Crkve poslije Drugoga vatikanskoga sabora, svakako je nastanak Biskupske sinode, koja ima svoje redovite susrete s papom i pomaže mu u vodstvu Crkve. Poznato je i da svaka mjesna Crkva, može u određenom trenutku organizirati i biskupijsku sinodu, u kojoj se svi sudionici bave problemima, stanjem i izazovima, koji se tiču neke biskupije. Kada se spominje sintagma „Sinodalni put“, time se misli nešto zajedničko, što njemački katolici čine zajedno sa svojim biskupima. Radi se o zajedničkom promišljanju, razmatranju i raspravljanju o temama, koji se njemačkim katolicima čine važnim.

Zašto se radi o Sinodalnome putu, a ne o sinodi?

Iz prethodno rečenoga jasno je da je Sinodalni put zajednički hod, zajednički skup, kojim se nastoji doći do nekih zaključaka, koji su bitni za budućnost Katoličke crkve u Njemačkoj. Prema tome, Sinodalni put nije sinoda, nego se radi o jednom pokušaju dijaloga unutar same Crkve. Radi se o procesu koji uključuje sve njemačke biskupije, i prema tome, ne može biti sinoda samo jedne biskupije. Sinodalnim putem se stvara ambijent susreta, međusobnoga slušanja i prostor za razgovor svih članova Crkve, počevši od vjernika laika pa sve do biskupa. Sami sudionici cijeloga procesa su definirali Sinodalni put kao „strukturiranu raspravu u dogovorenom vremenskom razdoblju“, čime se stavio naglasak na točno određene teme, kojima se žele baviti, kao i na određeno vremensko razdoblje. Iz svega je jasno da rad Sinodalnoga puta nije definiran kanonskim pravom, kao što je kanonski uređeno održavanje sinode, nego se radi o pokušaju stvaranja novoga oblika komunikacije između klerika i laika; zapravo između predstavnika svih članova Crkve. Osim toga, svaka sinoda po sebi zahtijeva potvrdu Svete Stolice, do koje se često dolazi nakon duže procedure, čime se i produžuje i vrijeme priprave, te se definira i izbor tema, prava i dužnosti sudionika kao i ishod djelovanja same sinode. Sve navedeno je u Sinodalnome putu definirano Statutom, koji ne mora biti odobren od strane Svete Stolice.

Kad je započeo i do kada traje?

Sinodalni put je započeo 1. prosinca 2019. godine, na Prvu nedjelju adventa. Tijekom misnoga slavlja u katedrali u Münchenu, ondašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx je zapalio svijeću kao simbol cijeloga Puta. Sličnu su gestu učinili i drugi biskupi na misnim slavljima diljem Njemačke, a u tom simboličnom trenutku sudjelovali su i predstavnici Središnjega povjerenstva njemačkih katolika. Iako nije točno određeno koliko će rad Sinodalnoga puta trajati, predviđene su dvije godine. Kako se cijeli svijet u međuvremenu našao u pandemiji koronavirusa, i rad je Sinodalnoga puta u mnogočemu otežan, tako da će trajati duže od dvije godine. Osim toga, ni trajanje pojedinih etapa rada nije konačno određeno, tako da je trajanje rada ovoga procesa Katoličke crkve u Njemačkoj fleksibilno. Moglo bi se reći da su dvije činjenice produžile rad Sinodalnoga puta: pojava koronavirusa, kao izvanjski uvjet, jer su morali biti otkazani različiti susreti i događaji, i fleksibilnost u trajanju kao pokazatelj unutarnje logike samoga procesa. Budući da se tijekom Puta trebaju održati četiri Sinodalne skupštine, predviđa se da će kraj četvrte Skupštine biti u veljači 2022. godine.

Što je dovelo do nastanka Puta?

Iz prethodnoga odgovora je jasno da je Sinodalni put proces sui generis, jer nije „ovisan“ o kanonskome pravu i radi se o pokušaju stvaranja ozračja crkvenoga dijaloga. Zanimljivo je da je sličnih pokušaja u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj bilo i prije; i to u ne tako davnoj prošlosti. Od 2011. do 2015. godine se u Njemačkoj odvijao „proces razgovora“ (Gesprächsprozess), tijekom kojega su se njemački biskupi bavili pitanjima, kao što su izazovi s kojima se susreće Crkva i kako se bolje mogu primijeniti odredbe Drugoga vatikanskoga sabora glede uloge i mjesta laika u odnosu na hijerarhijsku Crkvu. Budući da se već tada stvorio prostor susreta, razgovora i razmjene stavova u Crkvi, odlučilo se o nekim pitanjima progovoriti otvorenije, sustavnije i preciznije. Osim toga, kao jedan od velikih povoda za ovaj reformski korak Katoličke crkve u Njemačkoj, svakako je objavljivanje „MHG istraživanja“ (ime istraživanja je povezano s tri grada u kojima se nalaze instituti koji su proveli studiju: Mannheim, Heidelberg, Gießen), u kojem se istraživalo zlostavljanje maloljetnika u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj u razdoblju od 1946. do 2014. godine. Nije bio objavljen samo broj optuženih i osumnjičenih klerika, vjeroučitelja i zaposlenika Crkve, nego i odnos mjesne Crkve prema deliktima, što je izazvalo veliku raspravu u cijeloj Crkvi u Njemačkoj, ali je dovelo i do mnogih istupa iz Katoličke crkve. Zbog ovoga, ali i zbog sveukupnoga stanja u Katoličkoj crkvi (zasigurno se može čuti da je jedan od glavnih razloga nastanka Puta izgubljeno povjerenje u Katoličku crkvu, ali i nezadovoljstvo mnogih vjernika stanjem u Crkvi), rodila se ideja zajedničkoga hoda cijele Crkve u razmišljanju o svim onim pitanjima, koja se sudionicima, ali i mnogim vjernicima, čine hitnima. Prema tome, Sinodalni put nije rezultat samo želje nekih biskupa i pojedinih istaknutih katolika i poznatih teologa, nego ishod dugoga hoda Crkve, koja se odlučila ozbiljno pozabaviti vlastitom situacijom i detektirati vlastite probleme, koji, po njihovu mišljenju, zahtijevaju hitno rješavanje.

Pristaše i kritičari

Kao što je i svaki proces, tako je i Sinodalni put, obilježen ne samo zajedničkim zaključcima, nego i mnogim prijeporima. U njemačkoj katoličkoj javnosti se kao najveći kritičar nekih sinodalnih ideja prikazuje kardinal Rainer Maria Woelki, dok se kao veliki pristaša prikazuje trenutni predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing, biskup Limburga, koji Sinodalni put „ne vidi kao šetnju“, nego kao put istinske reforme Crkve, koja Crkvi doista treba. Što se tiče pristaša i kritičara cijeloga Puta, posebno su se razlike mogle vidjeti u događajima, koji su neizravno povezani sa sinodalnim procesom. U cijeloj je Njemačkoj poznat pokret Maria 2.0, u kojem se svi članovi zalažu za jednakopravnost žene u svim stukturama Crkve, a čije je djelovanje bilo obilježeno različitim protestima u raznim dijelovima Njemačke. Kao jedan vrlo zanimljiv detalj može se izdvojiti „stavljanje teza“ na ulazna vrata katoličkih crkava diljem Njemačke, na kojima su bili napisani njihovi zahtjevi. Mnoge je to podsjetilo na Lutherove teze, koje su prije 500 godina označile početak reformacije. Osim toga, velika je polemika izazvana time što su na mnogim njemačkim crkavama i crkvenim ustanovama bile stavljene „zastave duginih boja“, kojima se dala podrška svim ljudima koji žive u istospolnom partnerstvu, s naglaskom da su potpuno prihvaćeni u Katolikoj crkvi pod geslom „Ljubav nije grijeh“. Slični događaji su samo dodatno zaoštrili stanje u njemačkim katoličkim zajednicama i još više produbili neslaganja i razmimoilaženja u odnosu na katolički nauk.

Pokušaj nove reformacije ili istinska potreba Crkve?

Ako se u obzir uzmu svi zahtjevi Sinodalnoga puta, lako bi se moglo cijeli sinodalni proces ad hoc odbaciti i proglasiti antikatoličkim. Međutim, prateći stanje Katoličke crkve u Njemačkoj, valjalo bi primijetiti i ono pozitivno što se u njoj događa. Prije svega, valja istaknuti otvoren razgovor o svim temama, s kojima se Crkva susreće. Mnoge su teme odavno prisutne u cijelom društvu, kojima se Crkva tek sada otvoreno bavi. Osim toga, očita je otvorenost crkvenih struktura svim članovima Božjega naroda u traženju odgovora, čime se pokazuje zajednička želja za promjenama. Kao još jedan pozitivan element može se istaknuti i svijest o vlastitom stanju, koje se ne može smatrati dobrim. Mnoge teme o kojima se u Crkvi u Njemačkoj govori otvoreno, počevši od transparetnoga financijskoga poslovanja do jasne borbe protiv slučajeva seksualnoga zlostavljanja maloljetnika, u mnogim su dijelovima Katoličke crkve teme o kojima se ne razgovora, a sigurno će u budućnosti postati problemi s kojima će se trebati suočiti i koji će se morati rješavati. Važno je također istaknuti da svi zaključci Sinodalnoga puta, koji će biti doneseni dvotrećinskom većinom na Sinodalnim skupštinama, sami po sebi nemaju pravni učinak, do onoga trenutka do kojega neki zaključak bude odobren u pojedinoj biskupiji ili na razini Njemačke biskupske konferencije.

Međutim, ono što predstavlja veliki izazov cijelom Sinodalnome putu svakako je očuvanje jedinstva s Rimom, kao i ustrajanje na katoličkom nauku. Postavlja se pitanje, koliko je moguće provesti reformu, ako se Crkva reformira samo ljudskim idejama, planovima i trenutačnim potrebama čovjeka? Iako je glavni cilj Sinodalnoga puta „obnova Crkve“, pitanje je može li se Crkva obnoviti ako ne traži, kako Papa piše u svome Pismu, „snagu odozgor“, ako ne čezne za istinskim Obnoviteljem, Duhom Božjim? Uz to, je li moguće očekivati obnovu Crkve, ako se Crkva u sebi dijeli oko sržnih stvari svoga nauka, kao što je primjerice bračni i spolni moral i sl.? Iako ostaju još mnogobrojna pitanja, treba se nadati da će i ova suvremena pojava u katoličkome svijetu biti poticaj za istinsku obnovu na „katoličkim tračnicama“, ali i da će pomoći cijeloj Crkvi u osluškivanju Duha Božjega, koji je njezin unutarnji pokretač i obnovitelj.

Cijeli članak o ovoj temi pročitajte u tiskanom obliku u ljetnom dvobroju Veritasa. (7-8/2021.)