Susret sv. Franje s egipatskim sultanom

Fra Milan Gelo

Tekst je izvorno objavljen u tiskanom izdanju Veritasa – Glasnika svetog Antuna u prosincu 2018. godine (12/2018).

Razgovor s fra Orlandom Todiscom

U Velikoj legendi ili Životopisu sv. Franje, Bonaventura podosta prostora posvećuje susretu Franje i sultana. Što je Bonaventuru potaklo da napiše to izvješće? Koji je bio, prema Vašem mišljenju, razlog Franjina i sultanova susreta?

Susret sv. Franje s egipatskim sultanom Malik al-Kamilom 1219. godine zasigurno je vrlo znakovit. Odvija se tijekom petoga križarskoga rata. U središte njihova susreta mogla bi se staviti tema rata kao puta prema miru; nikako ne neka katehetska pouka ili jednostavan primjer dobroga dijaloga, kako se često misli. Franjin život je itekako obilježen ratom, kao i likom viteza (bellator), posebice njegovi mladenački snovi. Nadasve, ono što je važno upravo je početak njegova obraćenja koje je povezano s dovođenjem u pitanje njegova mladenačkoga sna. Franjo želi pokazati ono što nosi u svome srcu: rat nikada ne gradi, nego razara. Rat ne vodi prema miru, zato što nikada ne prođe bez bar jednoga incidenta. Radi se o temi koja se tiče oba sugovornika – kao i kršćana i muslimana, na jednak način – što je najbolje pokazala sama povijest. Naravno, Franjo će biti potresen kada shvati da je kršćanska vojska bila povučena iz Egipta zbog dobre volje sultana i odgovornih s kršćanske strane, kako bi se oslobodio Jeruzalem, dok je kardinal Galvani kao papin predstavnik bio protiv bilo kakvoga dogovora. Naravno da ga ovakav stav nije mogao ostaviti ravnodušnim. Franjin govor se dojmio samoga sultana. Uvjeren da je kršćanstvo poput islama željno ratova, zahvaljujući prethodnim i postojećim križarskim pohodima, sultan prihvaća Franjine prijedloge, koji su uvjerljivi i dobri, štoviše, povezani s kršćanstvom, koje nije nasilno, koje cijeni mir i podržava univerzalno bratstvo. Ovdje se zapravo razaznaje veliko sultanovo poštivanje Franje, koji je, odbivši sultanove darove, ipak bio zahvalan na neočekivanoj dobrodošlici, otpraćen prema kršćanskome taboru. Prema tome, često spominjano Franjino izazivanje muslimanskih učenjaka u dokazivanju prave vjere odlaskom u vatru, što se vidi i na freskama u asiškim bazilikama, može biti nešto što nastaje kasnije i uopće ne mora biti istinito. Također zbog toga što je IV. Lateranski sabor 1215. godine, nekoliko godina prije njihova susreta, osudio takvo dokazivanje o Bogu u nečiju korist, kako se navodno dogodilo između Franje i sultana.