Život je kao slovo U
Različiti su doživljaji slobode i asocijacije na istu riječ. Stari Grci su još mislili o toj čuvenoj slobodi i, čini mi se, dosta je cijenili. Možda čak i više nego mi danas. No, sve u svemu, tko je nekad mislio kako i zašto to danas nije tako – uzalud je govoriti. Netko ima pravo misliti da je njegova percepcija kvalitetnija nego onda. Tako da…možda je to rasprava duboka kao najdublja Velebitska špilja kojoj do danas ne znamo kraj. U svakom slučaju, Crkva nam tumači slobodu pristupačno i suvremeno. Ne postoje granice i zabrane već smjernice. Dio su čovjekove zbilje, njegovih čežnji i veliki udio traženja. Kako ti gledaš na to? Hrvaš li se sa svijetom, samim sobom ili si indiferentan?
Pitam te i razmišljam na glas jer se mnogo toga dogodilo u posljednje vrijeme što izravno dira u ljudsku slobodu. Da su svi u krivu, a manjina ispravna, zašto ne postoji opcija da netko pogriješi? A definitivno se stvara takva slika, kao i uvijek, da je manjina glasnija. Gotovo u svemu. I zato se pitam glasno i jasno: „zašto mi ne dopuštaš da mislim?“ Jer vanjska indoktirnacija kreće od malih nogu. „Zašto mi ne dopuštaš da imam kičmu?“ Oduvijek su se palice lomile na leđima onih koji su bili glasno rekli što misle! „Do kada će trajati dozvola da mislim da sam slabiji? Sve dok se ne odlučim izaći iz ‘sigurne zone’?“ Sve me to podsjeća na onu priču o slonu kojega su kad je bio mali vezali lancem da nikuda nije mogao pa poslije nije imao ni hrabrosti ni volje pomaknuti se s mjesta…
Što misliš koliko si zbog svega navedenog, a i onog neizrečenog, slobodan reći što misliš? I je li to danas hrabrost ili ludost? Kakav je modus operandi? Ta ništa nije vječno. Ili je? Jedno, odnosno Jedan je… ali…s druge strane, obrazac ponašanja je zapečaćen i sveprisutan. Dok te vladajuća struktura štiti imaš pravo reći „što misliš“ pa čak i djelovati. Imam potrebu napomenuti da mislim da to nije sloboda. Usput samo… jer brod tone, a ti popravljaš lift umjesto da krpaš rupe na njemu.
Kako god mi slobodu poimali ona se piše s velikim S. Zaboravimo se često, a i zanesemo, u toj neograničenoj slobodi da mi jesmo otkupljeni. Da smo nezasluženo primili sve što imamo. Da naš život ne završava ovdje. To je istinski prekrasna spoznaja. Ona ružna strana priče je ta da se nekako ovdje moraš boriti sa svime, pa i sa samim sobom, sve do trenutka novog Života. Do ponovnog susreta. Zašto ponovnog? Jer vjerujem da smo se Vječni i ja nekad gledali i živjeli zajedno na zemlji (jer Bog nam svima progovara u savjesti). Zbog toga mislim da ne postoji onaj tko ne čuje svoju savjest, kako god je percipirao. Ne postoji. Umrijet ću u tom uvjerenju. I ne moraš se sa mnom složiti…ali u jednom ćemo se naći…svatko bira na koncu svoj put…i visoki dužnosnici i mali ljudi.
Možda je moj put trnovitiji, duži, teži, ali barem je moj! A život…on je kao slovo U. Bez ikakvih konotacija. S početka krećeš, dolaziš u neke godine i pri dnu tog slova lagano si iscrpljen od borbe, bez većih ambicija, entuzijazma i ostvarenih želja. I možda dok si mlad ne kužiš što hoćeš od svog života, ali slovo U ima i drugu svoju polovicu. Onu u usponu. Pa, ako si i bio vezan lancima, jedan te tih lanaca riješio…Zaključno pitanje je zašto onda ne iskoristiš slobodno tu drugu polovicu u usponu? Probaj! Možda ti se i svidi! ☺
