VI STE BRAĆO NA SLOBODU POZVANI!

Trpimir Benković


Nedjeljna čitanja

  • 1 Kr 19, 16b. 19-21
  • Ps 16 (15)
  • Gal 5 1. 13-18
  • Lk 9, 51-62

Svaki poziv, kojeg želimo savjesno i odgovorno obaviti, je težak i zahtjevan. Poglavito je to duhovni, svećenički, proročki poziv. Traži korjeniti raskid s prošlošću, s uhodanim navikama, stvorenim kompromisima. Ostvaruje se u nutrini srca i traži odricanje od zemaljskih dobara, obiteljskih veza, neodlučnosti i površnosti, a spremno i radosno prihvatiti služenje Bogu. Današnja služba riječi govori o dva paralelna, ali različita poziva u službu Bogu i naviještanju Njegove Riječi.

Elizej je imućni ratar i mora sve ostaviti, ako odluči prihvatiti Božji poziv. Poziv je nepredvidiv, kao i svaki Božji zahvat u naš život. Mora se odlučiti za sigurnost dosadašnjeg života ili sve ostaviti i “poći za Ilijom.” To znači poći putem neshvaćanja, neprihvaćanja, nikad biti siguran u svoju budućnost. Poziv je hitan, trenutak je neodgodiv. Elizej sve ostavlja i ide za glasom koji zove. Smatra to svečanim trenutkom, priređuje oproštajnu gozbu, jer mu Ilija ostavlja vremena oprostiti se od svojih.

Pozivu treba odgovoriti radosno i slobodno, govori apostol Pavao. “Za slobodu nas Krist oslobodi.” Nije to sloboda tijela, već sloboda čovjeka u Duhu, shvatiti da je sav Zakon ispunjen u jednoj rečenici: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Pavao to objašnjava Galaćanima, kao i svima nama, jer postoji opasnost ponovnog vraćanja u jaram ropstva “tijela”, poganskog razvratnoga svijeta ili u jaram Zakona kako ga tumače židovski učitelji toga vremena. Krist stalno naglašava da je srušio carstvo grijeha, a da je Zakon dopunio novom i najvažnijom odrednicom ljubite jedni druge.

Slijediti Krista znači prihvatiti neudoban i nesiguran život, prihvatiti novi način života. Naglasak ipak nije na siromaštvu i celibatu, nego na navješćivanju Kraljevstva Božjeg. Treba se odlučiti i prihvatiti rizik poslanja, odreći se samoga sebe i to bez odlaganja odmah (Isus ne ostavlja vremena za odluku i opraštanje s najbližima, to je poziv višeg stupnja). Težak je i zahtjevan. Zato mi koji ga nismo izabrali trebamo i moramo pomoći, a poglavito poštivati i cijeniti naše svećenike, redovnice, biskupe.

Samaritansko selo slika je svijeta u kojem živimo, koji prema Isusu i prema nama pokazuje prezir, pa čak i mržnju. Zazvati božju kaznu na one koji nas odbijaju, ne prihvaćaju, značilo bi postati kao i oni, prazni Duhom. Ali baš se takvi pozivaju na slobodu, demokraciju i prozivaju nas mrziteljima, zaostalima. Doveli su nas u Europu, koja se odrekla svojih kršćanskih korijena, podupire neprirodna ponašanja i zakone, ne cijeni i ne štiti život. Svejedno, sjetimo se da je Zakon dopunjen ljubite jedni druge i da na taj poziv treba odgovoriti bez odlaganja odmah, a dobroga Boga moliti da bude s nama. Preživjeli smo i opstali u vrlo lošijim okolnostima, pa se nadamo, da ćemo uz Božju pomoć prebroditi i ove nove i još nepoznate poteškoće. Sada nas ne zatvaraju i ne ubijaju, ali nam žele ubiti slobodu Duha. Ovi su opasniji!